Luka Mataković:
Kako disanje smeta životu (iz neobjavljene knjige)

ŽIVOT JEDNOG MAJMUNA

Majmuni su živjeli u drveću. Visjeli su s grana. Njušili su jedni drugima stražnjice. Čistili su jedni drugima dlaku. Noću su palili vatre i plesali.

Jedan među majmunima uopće nije bio majmun. Bio je čovjek. Čovjek je pokušavao naučiti majmune pravilima lijepa ponašanja. Pokrenuo je školu za mlade majmune i učio ih čitati i pisati.

Jedan mladi majmun napustio je družinu i otišao u veliki grad. Ondje je radio kao čistač ulica. Ipak, nastavio je noću paliti vatre i plesati.

Majmun je postao gradonačelnik. Nedugo zatim i predsjednik države. Nedugo zatim bio je ponovno čistač ulica. Palio je vatre i plesao.

Nešto kasnije uhvaćen je kako skače sa zgrade na zgradu. Ljudi su mu zabranili takvo ponašanje za njegovo vlastito dobro. Majmun je patio što više nije mogao skakati sa zgrade na zgradu. Utješio se tako što je zapalio vatru i plesao.

Nedugo zatim vratio se družini majmuna. Govorio im je o velikom gradu i učio ih kako da očiste svoje stanište. Majmuni su ga cijenili i smatrali vrlo mudrim.

 

JAME

Kuća je stajala na vrhu brda. Odande je čovjek mogao vidjeti druge ljude kako kopaju jame u koje će sami upasti. I čovjek im se smijao. Kad im se nije smijao, kopao je jamu u stražnjem dijelu dvorišta. Koristio je pri tome lopatu.

Kad nije kopao jamu, čovjek je sjedio na stepenicama i gledao stazu koja je vodila u šumu. U šumi je živio pustinjak. Pustinjak je sjedio na svojim stepenicama i gledao stazu koja je vodila iz šume. Pustinjak je također kopao jamu u koju nije namjeravao upasti.

Pustinjak je znao kako skočiti vrlo visoko i vješto se dočekati na noge. Čovjek je često posjećivao pustinjaka. Dospio bi do njega stazom koju su obojica gledali.

Čovjek i pustinjak vodili su dugačke razgovore o smislu postojanja. Ponekad bi se potukli.

Pustinjak je bio mnogo snažniji od čovjeka. Pa ipak, čovjek se borio prljavo. Borba je redovito završavala tako što bi čovjek udario pustinjaka koljenom u međunožje.

 

METLA U RUCI

Čovjek je otvorio vrata. Na vratima je stajao drugi čovjek. Čovjek s metlom u ruci. Predstavio se kao čovjek s metlom u ruci. Zatim se okrenuo i otišao.

Čovjek je zatvorio vrata. Ponovno ih je otvorio. Ondje je stajao čovjek s kantom u ruci. Kanta je bila do vrha ispunjena prljavom vodom. Čovjek se predstavio kao čovjek s kantom u ruci. Zatim je zalio čovjeka prljavom vodom. Zatim mu je bacio kantu u glavu. Zatim se okrenuo i otišao.

Čovjek je zatvorio vrata i krenuo se osušiti kad je netko pokucao. Čovjek je otvorio vrata i otkrio čovjeka s pištoljem u ruci. Čovjek s pištoljem u ruci predstavio se kao čovjek s nožem u ruci.

Umjesto da bježi, čovjek se zbunio. U vašoj ruci je pištolj, a ne nož, rekao je. Čovjek s pištoljem u ruci pogledao je pištolj. Zatim se nasmiješio. Žao mi je, rekao je pa spremio pištolj u džep, izvadio nož i zabio ga čovjeku u trbuh. Zatim se okrenuo i otišao.

 

SLUŽBENIK

Kamen razbije čovjekov prozor. Čovjek se prestraši da mu je život u opasnosti pa nazove službene vlasti.

Nedugo zatim u njegovom je prebivalištu stajao visoki službenik u službenoj opravi. Službenik je pomno razgledao kamen i razbijeni prozor. Zamislio se. Službenikovo je lice bilo zamišljeno.

Zamišljeni službenik.

Službenik oliže kažiprst i podigne ga u zrak. Zatim nešto kaže sebi u bradu. Službenik sjedne u naslonjač. Zatvori oči. Službenik otvori oči. Ustane na noge i ode u kuhinju. Službenik otvori hladnjak i izvadi komad sira. Zagrize u komad sira i žvače sa zamišljenim izrazom na licu. Otpije gutljaj mlijeka iz boce mlijeka. Ispriča se i zaključa u zahod. Službenik otključa vrata i izađe iz zahoda zakopčavajući službene hlače.

Ponovno u dnevnom boravku, službenik kaže: ne znam jeste li toga svjesni, ali prozor vam je razbijen. Službenik kaže: vjerojatno ga je razbio onaj kamen na podu.

Čovjek zahvali službeniku vrlo iskreno. Službenik se nakloni pa ode.

 

PAUK NA ZIDU

Čovjeku je odmah sve bilo jasno. Toliko jasno da je otvorio prozor i stao vikati: ljudi, pomozite, na mojem zidu nalazi se veliki pauk.

Ispod prozora okupilo se mnoštvo. Nisu dobro čuli što je čovjek vikao pa se povela rasprava o tome što je čovjek vikao. Najglasniji među njima bio je jedan starac koji je imao vrlo dubok i snažan glas. Starac je dugo govorio. Govorio je sve do mraka.

Primjerice: vrata su otvorena ako ih se otvori, a zatvorena ako ih se zatvori. Primjerice: sve što treba učiniti jest učiniti ono što se čini kada postoji potreba da se nešto učini. Primjerice: ptica leti, a u zubima joj crv. Primjerice: automobili imaju četiri kotača, a bicikli dva. Primjerice: loša probava posljedica je nezdrave prehrane.

Svi su slušali starca kako govori. Za to je vrijeme čovjek sjedio u kutu prostorije i gledao na zidu velika pauka kako hoda gore pa hoda dolje pa hoda lijevo pa hoda desno. Čovjek se tresao od straha. Pauk se naposljetku toliko približio čovjeku da je čovjek izgubio svijest.

 

VELIKA KRLETKA

Čovjek je pao s krova kuće. Preživio je. Ustao je i namjestio nekoliko kostiju pa se vratio na krov.

Jedna lijepa ptica sletjela je na isti krov, nedaleko čovjeka. Čovjek ju je odlučio uhvatiti i spremiti u krletku. Polako se približavao ptici, oprezno gazeći po crijepu.

Poskliznuo se i još jednom pao s krova. Dok je namještao kosti, gledao je pticu na krovu. Ptica mu je uzvratila pogled pa odletjela.

Čovjek je žalio za pticom. Žarko ju je želio imati u svojoj krletci. Toliko da je bio spreman poletjeti za pticom. Ali nije mogao letjeti. Stvar je bila u tome što ljudi uobičajeno ne mogu letjeti. Čovjek je zavidio onim ljudima koji mogu letjeti.

Te je večeri sjedio na stepenicama ispred kuće kad je jedan debeli čovjek proletio iznad njega. Čovjek je ušao u kuću, uzeo pušku, izašao iz kuće, naciljao i upucao čovjeka koji je letio. Srušio se u dvorište susjedne kuće. Čovjek ga je pronašao kako leži ondje i zapomaže. Pobrinuo se da debeli čovjek ostane na životu, a onda ga spremio u iznadprosječno veliku krletku.

 

ZDRAVICA ZA ŽIVOT

Čovjek je održao zdravicu za život pa se srušio mrtav. Okupljeni su sjedili na mjestima. Nisu bili sigurni što im je činiti. Gledali su u čovjeka, a on je bio i dalje mrtav. Trebalo je obaviti ono što se obavlja kada je netko mrtav.

Dva dana kasnije čovjek je pokopan. Ljudi su gledali kako ga spuštaju u zemlju i prisjećali se njegove zdravice za život.

Nitko nije plakao. Čovjeka nisu dobro poznavali. Odakle je došao, nitko nije znao. Jedno jutro pojavio se na vratima s dvije torbe u dvije ruke. Skinuo je s glave šešir i pristojno se naklonio. Iz džepa je izvadio maramicu pa obrisao znoj oko usta.

Tako, rekao je i započeo time svoj suživot s ljudima.

Volio je sjediti u dvorištu i gledati kako se djeca igraju. Govorili su da i on ima um djeteta. Nisu bili sigurni koliko je zapravo star. Uskoro je prihvaćen i držan neizostavnim dijelom staništa. Poživio je neko vrijeme prije one kobne večeri kad je umro.

Ljudi su ga ubrzo zaboravili.

 

ZAPALJENI ČOVJEK

Čovjek je poželio napakostiti drugom čovjeku. Nije bio siguran kako to učiniti.

Pomislio je da uzme palicu i udari čovjeka u glavu ili u zube. Međutim, to mu se učinilo suviše jednostavnim. Pomislio je da zalije čovjeka benzinom i baci na njega zapaljenu cigaretu. Međutim, to mu se učinilo suviše zamršenim. Pomislio je da uzme nož i odreže čovjeku nos.

I tek što je to pomislio, nos mu je ispao s lica u krilo. Čovjek je opipao mjesto gdje je nekoć stajao njegov nos i strašno se uplašio.

Tada je osjetio kako ga nešto udara u glavu. Okrenuo se i tada ga je palica udarila u zube i sve mu ih izbila iz usta. Čovjek je prelazio jezikom preko mjesta gdje su nekoć stajali njegovi zubi. Zubi koji su sada ležali na tlu.

Čovjek je iznenada osjetio miris benzina. Izgubio je snagu iz nogu i umalo se srušio. A onda se snaga vratila i čovjek je brzo potrčao.

Zapalio se dok se penjao stepenicama zgrade.

 

GLAVE U NIZU

Čovjek je hodao cestom. Čovjek je hodao cestom. Čovjek je hodao cestom. Čovjek je zastao. Čovjek je stajao na mjestu. Čovjek je stajao. U daljini je lajao pas. U daljini je pas glasno lajao. U daljini, pas je lajao nepodnošljivo glasno.

Čovjek je zaplakao. Čovjeku su niz obraze tekle suze. Čovjek je plakao. Iznenada, čovjek je umro. Čovjek je umro iznenada. Čovjek je bio mrtav. Ulaze dvojica i odnose čovjekovo tijelo. Dvojica odnose čovjeka. Čovjekovo tijelo.

Ljudi su počeli pljeskati. Ruke su pljeskale. Dlanovi su pljeskali.

Nedugo potom, nastala je tišina. Tišina. Tišina. U dvorani tišina. Tišina. Tišina.

Na pozornicu je izašao starac. Starac u odijelu izašao je na pozornicu. Na pozornici sada umjesto čovjeka stoji starac. I starac kaže: vi me gledate. Vi gledate mene. U mene gledate vi, upravo vi. I starac kaže: starac sam koji govori. Starac govori. Govori vama. I starac kaže: uskoro nastupa kraj predstave. Predstava se privodi kraju. Predstava završava, polako, ali sigurno.

I starac kaže: zatvorite oči. Zatvorite oči. Zatvorili ste oči.

 

Luka Mataković (1992.) studirao je turizam, politologiju i novinarstvo. Objavljeno mu je nekoliko kratkih priča i pjesama po raznim časopisima i zajedničkim zbirkama. Živi i trudi se raditi u Draganovcu.