U novootvorenom prostoru Romskog edukacijsko-kulturnog centra, 4. ožujka 2022. svečano je otvorena izložba Emocije mlade umjetnice Talite Jašarevski. Izložba je postavljena od strane Saveza Roma u RH „Kali Sara“ uz podršku Romskog edukacijsko-kulturnog centra i Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, i to je prva samostalna izložbe jedne romske umjetnice. Continue reading “Talita, djevojka koja ostavlja trag”
Manjinsko društvo pisaca poziva članove da sudjeluju u nastanku drugog izdanja e-časopisa MDP-a.
Svaki će broj e-časopisa imati drugog urednika koji će odabrati radove za objavu.
Primamo radove svih žanrova duljine do pet kartica (9000 znakova).
Moguće teme vaših radova, u čemu ste posve slobodni u izrazu, mogle bi biti izgubljene riječi, one koje zametnemo ili zaboravljamo. Ubrzano, digitalno vrijeme što ga živimo, ili nas ono obuzima i zaokuplja, možda je jedan od niza uzroka tom gubitku i zaboravu. Istovremeno, pojavile su se i zasule nas nove globalne riječi, poput primjerice pandemije. Continue reading “Poziv na sudjelovanje u
e-časopisu MDP-a”
U sklopu Tumača poezije, u suradnji s Hrvatskim P.E.N. centrom, održana je tribina Pjevam pjesnike. Gost tribine bio je akademski glazbenik, šansonijer i pjesnik iz Novog Sada Nemanja Nešić koji je uglazbio i mnogobrojne tekstove Enesa Kiševića. Uživo je izveo dvije pjesme s CD-a s Enesovim pjesmama „Što sam ja sebi“ i „Valovi“. Continue reading “
Pjevam pjesnike”
Pohod prvi: SVADILI SE ORLI I SOKOLI
Svadili se orli i sokoli,
niže Žepča, u Jeleč planini.
Orli vele: – Naša je planina!
A sokoli: – Naša djedovina!
Kol’ko su se ljuto zavadili,
sve su bistre vode zamutili!
Ne mogoše bistra Kiseljaka,
njega čuva mlada pašinica
sa svojijeh devet djevojaka. Continue reading “Sead Muhamedagić:
Pohodi raspjevanom đulistanu”
Jesmo li ili nismo? Jesmo li na onaj način da možemo s pravom i čiste savjesti reći da jesmo? Je li realno ono u čemu uglavnom nismo ili je realna naša nesigurnost u sve što nas okružuje, pa i naša djela i naše misli?
Misli su to što nas privlači rubu. Tamo, gdje ne vrijede pravila zemaljskih kulisa. S ruba, misli odzvanjaju poput pjesme. Continue reading “Sead Alić:
Biti (fra Bonaventuri Dudi)”
Misli
Bilo bi dobro imati neku gumicu u glavi, neki brisač – pa sve što ti u sjećanju nije po volji, jednostavno izbrišeš, zašaraš. Kao pisci kad sjednu pisati knjigu. Ovo ti se ne sviđa, u koš. Ovo ti se čini dobro, baciš na papir. Pa ti to zapisano miriše po halvi, pa vratiš ono što si odbacio. I sve tako činiš dok ne nađeš riječ koja neće biti ni slatka, ni gorka, već umjerena. Continue reading “Enes Kišević:
Zaustavljene slike iz djetinjstva”
„Ima ovdje vaših ljudi koji dočekaju mirovinu na našim gradilištima, a još uvijek ne znaju njemački“, rekao je jednom Herbert, dok smo zajedno gledali nogometnu utakmicu.
„Nije moguće“, rekla sam mu, naravno na njemačkom, Herbert ne govori naški. Tako ja s njim uvijek trtljam i vježbam njemački, nisam zabadava četiri godine sjedila na univerzitetu. Continue reading “Mirjana Grbac Pismestrović:
Hajmiši”
Dječak je znao da se ne smije oznojiti. Opet bi u njegovu mršavu guzu i još mršavije ruke morali ubadati igle i kroz njih uvlačiti lijek, najprije izvučen istom iglom iz bočice sa zanimljivim gumenim poklopcem, imao je hrpu takvih u dvorištu, slagao je od njih kućice, ograde, mostove i ceste, piljkao se s njima umjesto s kamenčićima, stariji brat mu je donosio najbolje primjerke, najljepše oblutke s obale, Continue reading “Jagoda Kljaić:
Golubov poklon”
Na Novoj cesti, u zgradi bioenergetičara, lift je bio dobro održavan, ulijevao je povjerenje, kao i čovjek blagih očiju koji mi je otvorio vrata, rekao: “Hvaljen Isus.”
Voistinu hvaljen? Izgovorila sam to kao pitanje, pa se predstavila i previše mu čvrsto stisnula ruku. Iznenadio se, vidjela sam mu to u očima, i htio pokazati da je on taj kod kojeg se dolazi po snagu. Pojačao je stisak. Popustila sam. Continue reading “Olja Knežević:
Migrena”
Ima u Ramnom jedan čoek. Zovu ga Gišo; neki ga zovu Gašo. Stariji su ga umjeli nazvat Boko, jer mu je pravo ime Božo. U đedovo. On je moj drug. Rođeni smo kuća do kuće, utrimjeseca.
Još ko đeca, kad smo krali doma čekiće i tukli Anine ljuti ispod njegove avlije, Gišo je bio najviše vješ tome. Odman je nekako bio zidar. Continue reading “Ivo Lučić:
Glavica”
Proudly powered by WordPress | Theme: Baskerville 2 by Anders Noren.
