– Va fan kulo! Jeben ti kvešta Vita skifoza… – Furio “Furioso” Muicin najpotentniji perolakaš B. K. “Pula” iz Pule bio je sav izvan sebe i ovog đira.
Na prljavom oljuštenom zidu bio je izvješen raspored mečeva. Prvo s “BSK-om” u Slavonskom Brodu, a on, Furio, protiv Ilira Kurteshija, a sedam dana poslije s Maćvom u Šapcu protiv Nemanje Prolivode zvanog Čelična pesnica Maćve.
Ulazilo se u finiš jugoslavenskog prvenstva, a njegova se “Pula” borila za titulu s tom istom šabačkom “Maćvom” i “Radničkim” iz Kragujevca. “Priština” i “BSK” otpali su već iz borbe za šampionsku titulu.
Trener Aldo B. računao je, kao i uvijek, na sigurne bodove u svih jedanaest mečeva, baš od Furija u perolakoj, pa nedodirljive u poluteškoj, teškoj, srednjoj i velteru, što je donosilo ukupno deset bodova. A ako nam naši Albanci i Romi u najlakšim kategorijama ćapaju po punat, to su još četiri punta. I ako nas fortuna gre, to bi bilo celih četrnaest punat i meč bi bil naš! Tako je prije svakog susreta kontao šjor Aldo B., stara puležanska trening vreća i uporni proizvođač prvaka.
– Mama mia, ma kakova dopjokacata, ma kakov grop va momen grlu, mojem srcu i duši, va mojoj glavi! Ki ga more odgropat? Povera mia tešta, tešta di kampjone della tutta la Istria e tutta la Croatia da Triešte fino a Zara… – tukao je glavom povero Furio o ruzinave tuševe u smrdljivoj svlačionici.
Pred njim je bio nerješiv zadatak. Kako da istu večer kad ga čeka čelična pesnica u Šapcu i donosi klubu najmanje bod (jer je dosad Furio imao omjer 5 : 0 : 0 protiv mesarskog pomoćnika Prolivode!) provede pod istim zvjezdanim svodom sa srećom i središtem svoga života, s Elizabeth Taylor. Ona tu večer kad ga bijesni Nebojša očekuje u svom ringu, ona s Richardom Burtonom, svojim bezveznim pijanim muže dolazi u Arenu na premijeru naše Sutjeske.
– Ej, lavoratori, ej, druzi, kapite? La piu bella donna del mondo viene a mia Pola e kon druze Tito e kon Đovanka! O gracije dio mio…
Bila je to insiema jena vela monada con una situacione molto skifoza! Sportiva e artistica!
Njegova soba (u kućama gdje su stanovali bokci) bila je oblijepljena fotografijama Elizabeth Taylor. Najviše ih je bilo iz Grazije, Belle, ali bilo je i iz Mani di fata, pa Panorame, sve do onih iz Coriere della serra i Studija. One talijanske đornale nabavljao je u Trstu kamo je sa svojim “fićotom” odlazio ponedjeljkom poslije nedjeljnog meča na merkat i u Upim po spežu ili “fasung” za cijeli tjedan e per la tutta la famiglia Muicin. Fotosima njegove Liz bio mu je oblijepljen i ormarić za boksačku opremu u svlačionici kluba, ali i dio konduta casa di Muicin, na koji je on polagao pravo. Posebno su mu bili važni isječci filmova s njegovom muzom koje bi mu, znajući za njegove duboke emocije spram Liz, velikodušno davao kino operater Luigi. Držao ih je u paru boksačkih rukavica obješenih iznad uzglavlja i žarulje, kako bi ih noću mogao gledati uz pomoć sitnog povećala kupljenog u Pordenoneu. Furio je gledao sve, ama baš sve Tayloričine filmove. Od faze kada je bila djevojčica ljubičastih očiju i partnerica Mickeyja Roonyja, pa preko Staze slonova, Mačke na vrućem limenom krovu, Butterfield 8, sve do Antonija i Kleoptare, Tko se boji Virginije Wolf s mužem joj alkićem, kojeg nije mogao smisliti. One filmove koji nisu još pristigli u Jugu odlazio bi gledati u Trst, Goriziju, Udine, pa čak i Padovu i Veneciju.
O repertoarima talijanskih kina redovito bi ga izvještavao Tarcisio. Infortunatto, prijatelj iz Muggie i bivši boksač koji je sparingirao Alainu Delonu kada je ovaj snimao s Viscontijem Rocca i njegovu braću.
Formula je bila jednostavna.
U nedjelju navečer Tarcisio bi nazvao rock klub u “Uljaniku”, a Fric, mladi basist svih bendova popisao bi filmove i kina u regiji Venetto i sutra ujutro na kafi kod Mate predao popis Furiu. Štoviše, ponekad bi se obojica zajedno zaletjela u kino premda je roker veće ljubio vesterne, a pogotovo one s Winetouom. Kad bi ga Furio jednostavno upitao: “Perche?” on bi mu odgovorio prosto: “To je jedini način da upoznam tutte le belezze della nostra patria, Croatia.”
I imao je pravo.
Njegova šira domovina uistinu je najljepše izgledala kao Divlji zapad. Jasno, gledana s onog drugog, pitomog, zapada.
Ogledao bi se oprezno da ga tko ne vidi pa bi prosiktao “va fan kulo!” i uz taj komentar eksao rutu i pljunuo. “Koji je kaco tua Croatia kon la tutta Juga insieme kontra la čiče e ochi di una Taylor! Tutta la tua geografia e una dopjo kacata!”
Fric je trznuo svoju bisku, zafumo travu i mirno rekao: “Posobile… Ma pensam da si ovput falel! Njanki i njente di Liz!!! Ova tu nedeju si con tuo Nebojša va prelepom Šapcu.” Onda je prstom pokazao barmenu Mati da mu dolije još jednu. „Kaco! La vita e bella….”
Furio se s treninga vratio sav utučen i neraspoložen. Prvo je noogom zviznuo susjedovog psa von Tagethofa zaurlavši: “Molaj, breku!” a potom je šakom razbio zidni tanjur koji je dobio na poklon u Trevisu, gdje je boksao s njihovim veteranom Bertolucijem.
“Ricordi da Treviso” razletjelo se sobom.
Potom je onako znojan i odjeven, legao i dugo u noć buljio u Elizabethine ljubičaste oči iz Ilustrovane politike.
***
Furio je usnuo san.
Kao on negdje kao luta pulskim (ili ne baš pulskim) uličicama i traži Arenu. Zna Furio u snu kao i Furio na javi gdje je ta Arena! Ali nikako je naći!
Već je nervozan, znoji se (treba čovjeku Arena pod hitno, mada nije ni važno, ali ne može čovjek bez nje). Kad odjednom, pred njim stari amfiteatar! I što radi? Plače! – Hej, ljudi! – kao viče Furio naokolo. – Hej, ljudi, Arena nam plače! – ali prolazu nitko drugi do drug Tito u laganom panama odijelu s istim šeširom, sunčanim cvikama i cigarom u zubima. Kad “Duuum”! Pogledaju uvis i drug kao Furio i drug kao Tito i imaju što vidjeti. Kugla, velika crna, željezna kugla visi na lancu Uljanikove dizalice… Njiše se, njiše, i njiše, i opet “Duuuum”! U jadnu rasplakanu kao Arenu. Leti stijenje, ruši se kamenje… Ali kugla je nemilosrdna. Hvata zalet za sljedeći, možda k.o. udarac… Kad kao Furio zgrabi druga Tita oko pasa i baca se s njim u stranu, baš kao ovčar Rex u jednoj od ofenziva… A kugla mijenja smjer, zalijeće se ponovo, ali ovaj put kao prema njima, ali sad se crna gadura zlobno i kobno cereče i tek tada kao Furio primijeti kako ta gvožđurija ima kao ljubičaste oči s dugim trepavicama. Furio digne desnicu kao da obrani druga Tita, ali… Deus ex machina! Na metli se stvori gizdava Jovanka. Na repu metle je kao Nebojša sav izudaran, sa šljivom pod svakim okom i baca prospekte, letke, programe festivala, boksačkog meča s BSK-om i Deklaracijom o jezičnom pitanju u Hrvata…
I tada, doooom!
Kugla je pogodila Furia i utisnula mu moćan i vruć cjelov!
Furio se probudio sav mokar, ali i sluzav. (Vjerojatno od preerotskog poljupca Liz–kugle).
“Mamma mia!”, tresao se perolakaš poput pruta i pršuta na Krasu. “Doživio sam k.o.!” mudro je i glasno zaključio te rekao zrcalu išpricanom pastom za zube, kremom za brijanje. “Sve mi je bistro!” (Bistro ne kao “bistro”, ni kao po ruski hitro, već kao “po domaću”, jasno!)
Furio je imao plan.
Zgužvani i znojni izašli su boksači B. K. “Pule” na kolodvor Slavonski Brod. Cijelu su se prethodnu noć drndali u autobusu koji je iz Trsta prevozio puk ovisan o talijanskoj modi, te se u ranu zoru obreli u Zagrebu, gdje su uhvatili mjesta u kupeima drugog razreda u vlaku za Beograd.
Spavali su tih pet, šest sati jedan po drugome sanjajući večerašnji meč.
Ispali su iz vagona kao sirovi materijal od kojeg tek neki svevišnji namjerava proizvesti robu. Dokoturali su se nekako do hotela, ostavili borše i valiže na recepciji da ih oružar Matteo odnese u trokrevetne sobe, a oni su se okrenuli na peti i otišli u dvoranu na lagani trening.
Furio je samo obavio “krušku”, odskakao trideset puta špag i sjeo na klupicu.
– Koji ti je kaco?– pitao je Aldo B. – A ostale vježbe?
– Ni potreba. Va velkoj sam formi. Neće mi trebat treća runda – samouvjereno je odgovorio Furio. – Io sono Furio! Furioso Muicin! Krepat ma ne molat! Forza Pola!
Aldo ga je gledao kao da je pao s Marsa. – Ma koji kurčev kampione?! Za dobit ovega Kurthesaja treba bit u meču od početka dal fine. A onda se okrenuo prema borcima i zaurlao: – Forca Pola! Andjamo a batalja! Vinčeremo kampioni!!!
Svi momci, od papira Aljiljia do teškaša Dimitrijevića složno su ponovili: – Vinčeremo per nostra Pola!
Furio je sjedio s laktovima na koljenima i šakama na sljepoočnicama. Žmirio je. Izgledao je totalno koncentriran, kao nikada do sada.
I ostali borci su bili svaki u svom filmu.
Iz dvorane se čulo žestoko navijanje Brođana.
Maser Guido Santamatto, kao i uvijek, utrčavao je i istrčavao poslije svake runde i prenosio stanje na ringu.
– Santo ciello! – zajapuren je dojurio. – Aljilji je pal! Kako ponte di Neretva! – Dva nula za njih – prokomentirao je hladno velteraš Pezdec, prinova iz zagrebačke Lokomotive. –Do mene bu već deset dva za nas. A onda bu ih naš sredil!
No nije prošlo ni desetak minuta od vijesti i ponovo je banuo Santamatto. – Santociello! Muha je K.O. Va prvoj rundi!
– Rahimi?!? – graknuli su uglas teškaš Jova i srednjaš Forbaher.
– Pa Đerdan nikad nije pao ko – rekao je potonji.
– Sve ima prvi put – mudro je zaključio poluvelteraš Mirče Sotirovski. Furio je šutio i žmirio. Događanja mu nisu išla u prilog.
– Mamma mia… – jecao je na dovratku Guido. – Fatmiru Ljuci je pukla arkada! Aldo je popizdel!
– Šest nul za njih! – ledeno će Pezdec. – Ja moram nabit tog njihovog šajsera, dečki. Sam flegma, imamo ih!
– Imamo ih kurac! – zaurlao je s dovratka Jova Teški Dimitrijević. –Njihov Iliri je prebio našega Shiroku! Lele, zubi mu u plavom, a glava u crvenom ćošku!
A onda je bijesno udario iz sve snage u jadni štok i arlauknuo od boli poput ranjenog bivola. – Mami ti ga nabijem, ode mi palac!
Svi, ama baš svi sjatili su se oko gorostasa iz junačkih Užica.
– Boli, mami ti ga, boli, pa boli – zavijao je delija dok su mu liječnici namještali razbijeni palac.
A onda su se svi okrenuli Furiu.
– Ako on izgubi, ode titula!
– Aldo cupa svoje kosi… – cvilio je Guido, koji se nije usudio više približiti ringu.
– Ala, Furio!
Dok je dio teških haubica, koje je tek čekala brodska arena, s puno nade i emocija bodrilo i ohrabrivalo ledenog Furia tapšući ga po ručniku oko ramena, poraženi lakometni momčići puni modrica i bubutaka, krvava lica i spuštenih gubitničkih pogleda samo bi u prolazu procijedili i njihovoj “White Hope” maskoti: – Razvali ih, Mujo… Daj po pički tom Kurvešiju… Osveti njas… Daj besu…
Furio je pognute glave, sad s ručnikom preko glave, ušao u dvoranu koja je već bučno i eksplozivno slavila.
U njegovom kutu je već čekao crveni i znojni Aldo B. Oči su mu sijevale i u njima su se izmjenjivali bijes, očaj, žudnja za osvetom. Najopasnije stanje kod ljudskog bića. Ono što se vidi samo kod ratnika do smrti. Trebalo je Alda razumjeti. Pokojni mu je ćaća bio istarski partizan kojem su fašisti pobili cijelu obitelj, a onda su mu isti ti partizani pred očima pobili ostatak rodbine i pobacali u fojbe.
Zato se Aldo i počeo baviti boksom. Bio je u stanju voljeti svakoga i svakoga mrziti.
– Ilji voljem ilji koljem! – rekao je za njega njegov najbolji bantamaš Ismet Izmljati.
Aldo je zgrabio Furia za vrat i unio mu se u lice. Oči u oči. Značilo je to po pulsku gladijatorsku “ili sa štitom ili na njemu”. Pobijedi ili umri.
Boksač je gledao kroz trenera ledeno i bez znakova bilo kakvih emocija. Štoviše, nije gledao ni nervoznog protivnika u plavom uglu koji je pocupkivao i zadignute glave i zatvorenih očiju mrmljao nešto.
A onda je Bušić, sudac od kalibra, dao znak za početak borbe.
Furio se odmah odlučio za distancu, jer je Kurteshi bio niži s podignutim kontragardom i kratkim rukama.
– Ala šu! – urlao je Aldo iz kuta. –Sinistra, sinistra, destra…
Furio je radio striktno po uputama iz ugla. Mlako… Glava mu je bila između rukavica. Ali… Ali, kao negdje drugdje. I Aldo je to primjećivao i kleo kao prostačina u sebi.
A onda se približio kraj prve runde u kojoj je Ilir bio aktivniji i malko bolji.
Furio je ledeno pogledao mrkog Kurteshija, namignuo mu, spustio gard poput Alija i krenuo otvorenim desnim direktom. Ilir ga je sekundu pogledao začuđeno i primio poklonjeno. Ušao je u Furia i opalio lijevim aperkatom protivnika u sam vrh brade. Nitko ne zna koliko je točno letio lakaš vodoravno paralelno s patosom… Samo mu je potiljak u prizemljivanju udario u stupić plavog ugla. Umjesto rasvjete na stropu Furiju su se smiješile ljubičaste zanosne oči Liz Taylor.
***
B. K. “Pula”, ponos i dika gladijatorske Pole izgubila je od BSK – a u Brodu s 20:2. Jedina dva boda osvojili su u poluteškoj, kao i obično. U drugu nedjelju su već bili u Šapcu, ali bez trojice nokautiranih, Furija, favorita Aljiljia i Rahimija. Nebojša, “čelična pesnica” već je unaprijed slavio pobjedu nad Muicinom. I još nešto, “Mačva” je ostala u igri za prvaka.
Furio se probudio već u pet. Cijelu noć se budio, znojio, odlazio pišati, buljio u strop oblijepljen Tayloricom.
Danas je bio D-Day njegovog uzbudljivog života. Vrhunac. On i Liz oči u oči. Ko Ali i Fraser.
Oko devet bio je već pred Matinim objektom. Skoro istovremeno stigao je i Fric. Bio je sinoćnji. S gaže u Stoji za neke ferijalce. Ali stajao je klimavo. Naslonio se na dovratak, a gitaru je prislonio na žardinjeru.
– Ćao!
– Ćao, Bjondo…
– Stasera pago io! – poetski i romantično je progovorio Furio.
– Ti si svoje već platil va Brodu!
– Ma che Brodo. Che vapore di Zlavonia! Stasera é mia festa! – Ušao je pompozno u Matinu gostionicu i naručio pikolo kafe i malu Radensku…
Stara kavana se praznila polako, ali sigurno (Langsam aber sicher).
– A tvoj bićerin rute? – zijevnuo je Mate.
– Danas njanke kap alkohola. Moja ruta e per Fric.
– Dopja! – naglasio je roker, a onda pripomenuo digavši čašu. – Per la nostra Pola e kontra di Macva da Sabac.
– Jebe mi se – rekao je suho Furio podigavši čašu Radenske. – Per la mia karisima Taylor!
Mate je podignuo jednu čupavu obrvu i prstom uperenim u sljepoočnicu i dao do znanja Fricu kako je pulska velika nada potpuno prošvikao.
– Što je od onega kurbinog Ilira figlio di putana? – šapnuo je Fric Mati dok je Furio nagnute glave gutao mineralnu čekajući njene osvježavajuće mjehuriće u nosu.
– Ki jebe tega Ilira – uživajući u draškanju mjehurića komentirao je njihovu tajnu konverzaciju, a potom podignuo šalicu kave poput šampanjske štinglice. – Per la amore a mia povera vita! – i eksao pikolo kafe.
– Vita di merda! – gurnuo je nos u rutu Fric. – Celu noć smo va mladinskom kampu svirali “Srebrna krila”. Vita di merda, kako bi rekal Frank Zappa i posral se.
Na vrata su iznenada banuli Aljilji i Rahmani prepuni modrica, šljiva i bubotaka. Obično nisu zalazili Mati, jer im je vjera branila pršut, vino i bludne muške štorije.
– Gvarda! Ankora due kampioni di dopia putana! – viknuo je Fric Zapa. –Ćete sengvič o pršuti i bukaletu supice za nazdravit Emanuele terca puntata?!
– Ne zajebavaj – priprijetio je Mate. – Amići, ća ćete? Kafe, kako i obično kad dojdete u neobično?
– Kaco!
– Mona di tua sorela!
– Duplju bisku! – Aljilji će.
– I meni fljetu pršuta – Rahmani će. – Daj rundu za sve.
– Što se slavi? – pitao je Mate dok je točio i dotakao rokeru i perolakom.
– Ne boksujem sa svojim bratom va Šapcu… – opet će prvi.
– A ja sa onim kacom šta sam mu povaljio ženu! – podigao je žmul biske.
– Dal je besu da će me ubit na rinjgu ko volja.
– A i vidit ćemo večeras našeg miljog i dragog šok Tita! – i Aljilji je podigao žmulj.
– Nima do Titota! – oglasili su se uglas Mate i Fric.
– Mi ti se kunjemooooo – zapjevali su papir i bantak iz sveg glasa.
– O, Liz Taylor, ljubičice bela, tebe voli Be Ka Pola celaaaa – iznenada se priključio Furio i s čašom Radenske skočio na šank.
– O bela ljubicica ciao bella, ciao, ciao, ciao…
Bauk komunizma probudio je boksačko-ugostiteljske rock proletere pod zidinama drevne Arene.
***
Pred Arenom je bila strahovita gužva. Ispod obješene plahte s natpisom “Filmski festival” naguravali su se ponosni čitadini di čita Pola, vojnici i mornari, vasceli filmsko kritičarski ESEFERJU-ovski svet, začuđeni, zatečeni stranci, svi šminkeri, lufteri i jebivetri sa svih strana i domovine i otadžbine. Babilon jugoslavenskih jezika bio je različitiji, raznovrsniji i zbrkaniji od onog u Cannesu, Veneciji ili Berlinu. Naokolo su stajale pleh bande, zborovi, RKUDOV-i što “Ronjgovi” što “Balote”, prodavači športske zanimacije, čiji je BK “Pula” upravo počinjao meč s junačkom “Maćvom” u istorijskom Šapcu.
Osiguranje je bilo dostojno proslave Oktobarske revolucije na Crvenom trgu.
Uniformirana službena lica, pa ona maskirana i kostimirana u mornare, ribare, težake, radnike iz brodogradilišta, konobare, lelujala su naokolo živo diskutirajući o filmu kojemu je večeras premijera, o redatelju, uspoređujući ga s prethodnikom, autorom legendarne Neretve, pa o glumcima, partizanima, ali ponajviše o “Due piu belle copie di mondo”. O Titotu i Jovanki, Richardu i Liz…
Aljilji, Rahmani i Fric gurali bi se oko ulaza da se približe biljeterima, kartodrapcima, e da bi ih bivši kolege od papira do teške pustili u Arenu bez ulaznica.
Furio je ispraznio štednu knjižicu i spiskao hrpetinu dinara e da bi se pojavio u novim super riflama iz Giovannija. Ruke su mu bile znojne i pomalo mu se javljala nesvjestica. Nije se kao Aljilji, Rahmani, a s njima i Fric vrzmao oko bivših boksača koji su pokrivali bočne ulaze, već je izravno banuo na sam glavni ulaz rezerviran za bića s Olimpa.
Na vratima je stajao Grba. Grba je boksao, ali povremeno. Uglavnom je bio u pratnji brodića koji su posjećivali Brijune.
Furiov otac Flavio radio je kao konobar na Brijunima, a Grbin je otac bio timaritelj Titovih životinja. Bili su i susjedi, mada ne i prijatelji.
Grba, naime, nije ni imao ni smio imati prijatelje.
On je bio Grba.
Grba od povjerenja.
Furio mu je izronio iznenada pred zaprepaštenom gubicom.
– Koji kaco si ovod? – propentao je timariteljev marljiv sin.
– Moram intrat – prošuštao je sin najuglađenijeg brijunskog konobara Flavija.
– Ma ke kaco intrat?! Oli si munjen? – šaptao je Grba. – Ma čeka se drugota Titota i Đovaninu…
– I Liz Taylor… – došapnuo je Furio. – Moram intrat…
– Ma ne moreš, breku… – ustobočio se Grba pred sinom Titovog obera i zvijezdom lokalne boks scene.
Odjednom su se negdje vanka, izvan Arene, negdje na rivi, oglasile fanfare. Ubrzo zatim ustrčalo se osiguranje. Što službeno što neslužbeno.
Sa svih strana čulo se iz gomila znatiželjne čeljadi… – Idu!
– Evo ih!
– Gredu!
– Tito gre!
– Jovanina gre!
– Eno je Burton!
– Vidi Liz!
– Mamma mia! Madonna moja!
– Santo cielo, život damo Trst ne damo…
– O sveta Fumice, o san Gennaro!
Pa opet…
– Idu! Samo ća nisu! Guarda la belleza di Liz!
– Ma guarda di bellezza di nostro marešalo! Ma kome un mesaja!
– Ahime kako galeb. Ća galeb? Galebina!
– Ma ke kaco galeb, ke mesaj! Ma kome un Brežnjev di piu!!!
Isprepletenih mišićavih ruku kordon milicionera s mukom je sprečavao fanove dva najljepša para na svijetu da se probiju do svojih idola.
Za to je vrijeme oprezni i malo uspaničeni Grba čvrsto u kravatu zgrabio Furija, sprečavajući ga da uđe u Arenu…
Ali pritisak je popuštao, što zbog šapata već ex prvaka i tajne poruke u dlakavo Grbino uho, a što zbog znojnih novčanica koje su tražile snagatorov džep.
Tito i bratija već su bili na ulazu, a neodlučni je prestravljeni Grba još izvodio svoj zahvat na ubogom Muicinu.
– Prolaz! – vikali su milicioneri.
– Prolaz! Ne grupiši se! Razlaz!
Tako su probijali put za velikog bijelog i kićenog predsjednika.
– Odbij! Prolaz! – odjekivalo je pred Arenom gdje je igara željan rimsko poležanski puk pozdravljao svog imperatora!
– Liz… Ugrhhh… O, Liz… Grhhhooo…. Grrr… – gušio se sav purpuran u licu idol pulske mladeži. – O, Liiiz, please…
A onda!
A onda, kao grom iz vedra neba, nebeska sveta ruka boginje Hollywooda spustila se na Grbino grješno rame. – Please let him free…
Princeza njegovih snova još od dječjih filmova, sve do Ilustrovane politike, nježno ga je uzela za ruku. A iz ruku ošamućenog Grbe.
– Come with us you my anticommunist brave hero! – rekla je toplo mala debeljuškasta teta očiju boje lavande i povukla ga za sobom i svojim patuljastim mužem rošava lica i vodnjikavih plavičastih mutnih okica, za njihovim okruglim bijelim galebinom te pratiljom.
Svi su se smjestili u improviziranu ložu, a Furio se skutrio poput pudla do oteklih nogu svoje zaštitnice.
Polusklopljene očizaneseno su preko debelog make upa bludile sve do tamo modrog noćnog nebeskog beskraja…
– Ierri leone, domani cojone! – javio mu se odnekud (s neba?) topli, strogi, ali pravedni glas konobara Flavija, to jest tate.
–Kaco – ne mijenjajući ekstatični izraz lica, koje je upravo prosvijetlila sveta Elizabeta, Liz Taylor.
No, Furioso je, unatoč svetom trenutku, škicnuo i prema običnom, smrtnom puku…
Vidio je Aljiljia i Rahmanija kako mašu jugoslavenskim zastavicama i na usnama im pročitao: – Živijo šok Tito! Živiljo bratstvo i jedinjstvo! Živilji Boro i Ramiz!
Vidio je i Frica kako maše bandiricom i viče: – Eviva Frank Zapa! Eviva Che! Eviva Tito!
Vidio je kako dva pandura tamburaju jadnog Grbu.
Ruka mu se oslonila na debelo koljeno neodoljive dive, koja mu je gurnula u šake čašu i rekla: – Chivas, my baby! Potom je natočila sebi, a Richardu je proslijedila polupraznu bocu koju je u jednom gutljaju učinio zauvijek praznom. On, njen Ricky, Dick, Ritchie, kucnu se sa svojom praznom bocom s maršalovom kristalnom čašom ekskluzivne serije Rogaške Slatine napravljene samo za njega, voljenog vođu.
Jovanina je čavrljala s redateljem i glavnim glumcima, njenim obožavateljima.
U jednom trenu Furio je osjetio neku čudesnu blaženost. Nebo iznad njega nije bilo modro već lila. Kao da je netko prosuo boju njenih očiju svijetom.
***
“Lastin” autobus lelujao je Autoputom bratstva i jedinstva.
U njemu se raspojasalo društvo borbenih, neumoljivih i ratobornih Istrijana, i zavijalo natanko i nadebelo: “Voljamo paprike, voljamo pome i balancane pritom dabome….”
Pa… “O, bela čao, o bela čao, ča bi ti dao, ča bi ti dao…” Sve do “Pal je Šabac, pala i Maćva, past će bure, a past će i bačva…”
Aldo B. je pijan ko majko ustao s mitfarerskog mjesta i zaderao se.
– Ki je kampion di Jugoslavija?
– Pola! – uzvratio je muški zbor “Ivan Cassius Matetitić Clay Ronjgov”!
– Pola, Pola, Pola! – uslijedilo je skandiranje.
– Koji kurac, bre, Pola?! Cela! Cela, bre, Pula i cela, bre, Istra!… – zaurlao je teški Jova Dimitrijević, koji je nokautirao Uroša Mrnjavčevića u prvoj rundi i donio pobjedu. – Koja, bre, Istra?!? – i počeo – Mi smo Istriani, Hrvaćići pravi, ma kako lavi…
– Ma kako lavi – pridružio se još neuvježbani zbor. – Svoju zemlju branimoooo…
“Radnički” iz Kragujevca pobijedio je banjolučku “Slaviju”, a BSK izgubio od Prištine…
Kao što je pala “Slavija” i BSK, pala je i nova pjesma… Tamo daleko… O bella ciao… Daleko kraj mora… Tamo je selo moje…. O bella ciao, ciao, ciao…
Put prema prvaku SFRJ vodio je mračnim autoputom pod ljubičastim nebom sve do Pule….
Tahir Mujičić (1947.) dramski pisac, pjesnik, scenarist, redatelj, scenograf, kostimograf, lutkar, kazališni i filmski djelatnik. Diplomirao je komparativnu književnost i slavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio kao menadžer, novinar, urednik i glavni urednik u Vjesnikovoj izdavačkoj kući. Bio je direktor Egmonta Hrvatska i umjetnički direktor Zagreb filma. U razdoblju 1971.–1984. u kazališnoj trojci znanoj kao Mujičić&Senker&Škrabe sudjeluje u nastajanju i postavljanju šesnaest kazališnih predstava. Objavljivao je kazališnu kritiku, oglede, poeziju, kraću prozu, prevodio s engleskog i njemačkog, piše scenarije za tv serije, film, TV-drame i radio-igre. Objavio niz knjiga poezije, zbirke pripovijedaka i nagrađivani roman Budi Hamlet, pane Hamlete!
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.