Marijana Mary Mrvoš:
Popodnevni keksići

Biti u mogućnosti ne nasjesti vašim pitanjima bilo je neprocjenjivo, tiho, svečano. Uvuklo se u mene to sitno žiće, sitni iskričavi duh što mi je omogućavao da sjedim mirno, polagano grickam vanilin kolačiće, pijem čaj i povremeno kimnem. Pretvaram se da slušam dok moje misli i unutarnja stanja putuju drugim smjerom. No, otkrila sam tad, kad ste me odjednom bez najave upitali ili je to bilo test pitanje, o tome koliko šećera ste dodali u tijesto (možda bih ja manje ili više), koliko dugo ste mijesili, koliko dugo pekli (na kojoj temperaturi vi pečete) s preciznošću mjerenom apotekarskom vagom, mogla sam vam odgovoriti lako, bez razmišljanja, na sva pitanja i potpitanja. Da, da, umiješali ste tristo grama štaub šećera, dodali ste maslac, ne margarin, potom ste mekim prstima sjedinjavali šećer i maslac, dodali ste dva jaja i nastavljali miješati sve dok nije nastala kompaktna masa koju ste oblikovali u kuglu – glave omanjeg snjegovića, da budemo precizni – pekli ste kolačiće po cijele dane i veličinu kugle prilagođavali ste godišnjim dobima (ljeti su to bile dinje ili omanje lubenice ukoliko takve postoje). Da, da, klimala sam i nastavljala pijuckati čaj, trebao vam je sat vremena da dođete do faze žućkaste kugle, sjajne, pod prstima ljepljive, što je mirisala slatko, egzotično, na istok. Budila je u vama sjetu. Gotovo nesvjesno bi ste duboko uzdahnuli i pogledali u daljinu tkajući u mašti eksterijer u koji bi se miris prirodno uklapao. Da, da, nastavljala sam smirenim glasom, potom ste tijesto pokrili štirkanom kuhinjskom krpom i pustili da odmara. Vi odmora vidjeli niste, čekali su vas drugi poslovi. Otresli ste ostatke brašna s pregače što su nalikovali snježnim pahuljicama što ih sjeverni vjetar raznese poput pudera po granama i nadstrešnicama gdje laste viju krila. Telefonirali ste susjedi s trećeg kata da vam posudi par žličica kava ili ako ima cijeli paket da vam se nađe za popodnevno druženje. Niste imali ni časka, ni toliko da prošetate do trgovine dvjesto metara od ulaza u zgradu i onih pedesetak stepenica i desetak koraka koliko ste trebali učiniti od stana do vrata zgrade. Stalo bi u tridesetak minuta koje niste imali, trebalo je još toliko toga učiniti, oprati prozore, možda i zavjese, pobrisati prašinu koje nije bilo, pomaknuti tepih, ulaštiti parket. Činili ste rukama kružne pokrete, potom ste išli gore, dolje, istezali ste se, dizali na prste, potom ste se sagibali, klečali na koljenima i činili ste sve to dok se tijesto odmaralo. Niz okruglo lice tekle su slane graške znoja. Kosa vam je bila spletena u pletenicu do pola leđa ali ono malo dlaka otelo se kontroli, ljepilo vam se za visoko čelo i počelo vas škakljati izazivajući u vama pritajenu čežnju za putovanjem gdje možete prstima dodirnuti mahunu vanilije. Čežnja vas je počela škakljati posvuda, prvo potiho a zatim sve jače, počeli ste se hihotati i gromoglasno smijati. Ispustili ste krpu za laštenje, sjeli raširenih nogu na meke guzove dok su vam velike kućne papuče gledale svaka na svoju stranu. Da, da, znam željeli ste odagnati svaku pomisao da nikada nećete otputovati i da će to sve ostati trenutak slabosti koji će nestati kao što je i došao. Ali umjesto tuge, na moje i vaše iznenađenje, počeli ste pjevati glasom kojeg se ni nacionalne operne kuće ne bi sramile. Bili ste slavuj. Melodija se uzdizala i padala, rasla, lomila se, nestajala, postajala snažna i završila sretno. Da, da s nešto poteškoća ustali ste s poda i zaključili da je vrijeme laštenja od danas prošlost (molim vas tko to još radi). Kao prvo dosjetili ste se da bi ga mogli zamijeniti telefoniranjem ili još bolje, odlaskom u trgovinu. Iz ormara ste izvukli proljetni kaput što se pozdravio s rubom suknje. Bio je od finog materijala mišje boje i imao je ravno devet ovećih gumba s po dvije rupice kroz koje se prosijavao konac fino zategnut u istoj boji materijala. Bio vam je nešto labav u ramenima. Na noge ste obuli nove crne tenisice i s platnenom torbom uz unutarnji pjev osobne melodije iskoračili ste preko kućnog praga. Pletenica vas je udarala po kralješcima i to vam je godilo. Susjedi su nazdravljali dobar dan, kako ste, dugo vas nismo vidjeli. Osjećali ste kako vam se listovi izdužuju, vene postajale elastičnije, peta i prsti naizmjenično se dižu i dotiču pod. Proljeće vam je dolazilo ususret iako su se pahulje trudile da ih ne zaboravite. Vaše plave oči nisu ih zamjećivale, sjale su, nisu morale laštiti parkete, brisati prašinu s predmeta po stanu, peći vanilin kiflice da bi ste po navici ispunili još jednu limenku za goste koji popodne neće doći na čaj, kavu, jer, dobro ste znali da vam je zadnja prijateljica umrla prije godinu dana. Da, da i o tome ste pričali da su umrle sve u dobi od šezdeset do sedamdeset godina. Čim bi se približile tim brojkama postajale su opreznije i prije nego što bi uspjele proniknuti odnos život-smrt saznavali bi da su umrle. Da, da razumijem vas, niste tek tako mogli prekinuti naviku pa vam je sad spavaća soba ispunjena limenim kutijama u kojima čuvate popodnevne keksiće. Imate ih preko tristo. Složene jednu na drugu, čuvate ih u hladnom. Vrata sobe otvarate na kratko tek da odložite novu kutiju. Ponekad otklopite poklopac da provjerite stanje sadržaja. Da, da vjerujem vam da su svi u izvrsnom stanju. Da, da upoznale smo se baš tog dana na ulazu u trgovinu. Nasmiješili ste mi se. Isijavali ste toplinom i mekoćom. Bili ste mi poput poklade posute najfinijim šećerom, ispunjene najboljim pekmezom od marelica i kad bih vas se zagrizlo bila je to milina od slasti.

Marijana Mrvoš rođena je 1968. godine u Ogulinu. Od 2016. prozu, poeziju i osvrte objavljuje na vlastitom blogu, on-line časopisima i zajedničkim zbornicima te sudjeluje na domaćim i regionalnim književnim festivalima. Priče, bajke i legende oživljava za slušatelje svih uzrasta kroz umjetničko pripovijedanje. Živi i radi u Zagrebu.