Nema utočišta
Za one kojima savjest
Nije tek potrošeni đon
Razderanih cipela
Izbjeći u taj beskraj
Vlastite savjesti
Za one malobrojne
Jest poput nekakvog
Ultimativnog
Zatočeništva
U kojem zarobljavaju
Sami sebe
Same sa sobom
Nema utočišta
Za one neuklopljene
I neukalupljene
Stereotipi mase
Brutalniji su od lanaca
I ikakvih rešetki
Biti zarobljen
Nije tek prostorna dimenzija
Ovdje su svi
Tek pomahnitali
Mentalni taoci
Jedne histerije
Koja neprekidno traje
Nema utočišta
Odavde se ne može pobjeći
Nije bijeg
Tek fizička distanca od
Ovog ludila
Imanentnog ovoj podivljaloj
Masi pseudoljudi
Ovdje je najopasniji
Mentalni otrov
Od kojeg ništa ne može zaštititi
Pa se samo probudiš jednom
Otrovan da niti ne znaš
Tek pogledu nešto nedostaje
I kao da te u vlastitim očima
Više niti krajem nema
I shvatiš nešto jest
A ne znaš što je to
Niti što se promijenilo
Nit razumiješ i možeš
Otkriti što nedostaje
I tko je nestao
Tako to bude
Kad nestaneš
Jer
Nema utočišta
Ovdje je samo ludilo
Ludilo na ludilo
Ludilo od ludila
I ta histerija kojom se sve ovdje
Hrani i pothranjuje
Kojoj nitko ne može umaknuti
Niti izmaknuti
Od koje
Nema utočišta
Za histerične bjegunce
U pokušaju …
Bestragom mojih …
Nema više tragova
Tamo gdje sam vas
Pokušao tražiti
Tek napušteno i zapušteno
Razrušeno groblje
S pokojim kamenom
I jedan izvor
Ispod Hrama kojeg nema
I jedno mjesto kojeg više nema
I nikog nema tko vas se sjeća
Tek ta moja uzaludna potraga
Kao priča koju nikad neću dospjeti
Dovršiti
Jer vaših tragova više nema
Ni spomena
Ni uspomena
Ni pomena
A grad je tu
I mjesta su tu
I to zagubljeno groblje
Sakriveno od puta
Sakriveno od grada
Ne znaš je li dalje od pogleda ili srca?!
Posljednje odredište izbrisanih
I jedini trag
Onih koji su nestali bez traga
Nema više tragova da ste bili
Ničeg nema u čemu bi vas bilo
Osim moje uzaludne potrage
Za izgubljenim tragovima
I jednog Preostalog
Posljednjeg
Koji još nije nestao i kojem još trag nije
Zagubljen
I koji još nije izbrisan
Bestrag izgubljenih
Kao da vas nikad nije bilo
Nigdje traga o vama više nema
Samo tragovi mojeg lutanja
Besmislenom potragom
Za vama …
Suputnik tišine
Tražim sugovornika za šutnju
Lako je pronaći nekoga
Za sve drugo
Ali daljine nemaju suputnika
Tako je i s tišinama
Teško im je druga naći
Tišinama te prizivam
U šutnjama mi budi sugovornik
Ništa bolje od tišine
Ne prevodi neizrecivo
Gdje se riječi šutnjom
Pretvaraju u beskraj
Mnogoznačenja
Tamo trebam nekoga
Da bude moj sugovornik
Za šutnju
S one strane neizrecivog
Gdje tišinama
Misli
Razmjenjuju beskraje
I gdje bezrječje postaje
Apsolutna beskrajnost
Gdje se ništa riječima
Ne može prevesti
Tek šutnjom pretvoriti u tišinu
U tišini sjedim
I čekam
Da dođeš
I budeš
Moj sugovornik šutnjom …
Na današnji dan 1910. godine u Barceloni je umro Janko Polić Kamov
Meni se gadilo postati jedan od vas
Ne umara više vaša zloba
Nit me vaše zlo može slomiti
Znaš gdje živiš, kažem sam sebi
sam sam izabrao i svoje neprijatelje
i svoje bitke
Borba je bila moj izbor
protiv asimilacije u masi
prilagodljivih
Blago poslušnima!
oni ionako ne znaju što je život
Istina, nudili ste mi sve što bi netko normalan prihvatio
i pare
i status
i čast i vlast
i mast
i nema šta mi niste nudili
A meni se ipak gadilo biti tek još jedan
od onih koji bira lakši put
Zato
ne bole više vaši udarci s leđa
niti vaše riječi
ne bole ni osude
niti društvena izolacija koju ste mi nametnuli
ne bi li me ušutkali
Gledam vas
ljigaviji ste od ove magle koja večeras
prekriva ulice
Izabrao sam pod svaku cijenu ostati ja
i ništa više
i ništa manje
i ništa me više ne dira
ni izdaje
ni prodaje
godinama promatram kako čovjek postaje
najjeftinija roba
tranzicijske crne burze
Zato
ne boli više ništa
i jedino što bi me moglo slomiti
bilo bi postati vaš
i postati takav da mogu i pomisliti
biti jedan od onih kojima licitirate
svojim prljavim ponudama
Ovako
znam kakva je igra
Moja borba
Moj izbor
i odluka da budem ja
bez obzira na cijene
bez obzira na ucjene
i onda kad sve ide u vražju mater
i kad cijena čovjeka
pada u bescjenje
biram samo jedno
ostati ja
u inat vama takvima …
Festival glupana
Festival glupana
poput beskrajnog dana
do besvijesti slavi apsurde
Kakva društvena nakarada!!!
Licemjerje primitivnih budala
nadmenih u samoproglašenim
i mejnstrim oglašenim nadritalentiranostima
strovaljujemo se u ambis kretenizma
brže nego što bismo
pali na guzicu povučeni silom težom
Prazan mozak teži je od cisterne govana
kakvima se prazne septičke jame
Samo više smrdi
Prazan mozak, a ne govna!
Samoizolacija na kraju ispada potpuno prirodno stanje
i s te pozicije lakše promatram
i glupane
i licemjere
i budale
i kretene
Kako ste samo dobro umreženi
glupost je inercija besmisla
sve drugo vama je preteško i neshvatljivo
Biram riječi u koje stane nerazvodnjeni prijezir.
Nadrealno okruženje
drži ovdje čovjeka u obruču
pod opsadom
sve dok u nama ne slomi i posljednja
nerealna očekivanja
Bolje se posrat, nego pisat!
Tko sve danas piše i izbaci njega ili nju
mejnstrim
kao kanalizacija nabujala poplavom
Devalvacija svega
Inflacija sranja
Čovjek je postao besmisleno jeftin
i nesmislen
i prazan
Budale pune sebe
pumpaju druge budale
Kakva kretenska svita!
Na dan propasti bit će lakše prihvatiti da ničeg više nema
iako nisam baš siguran
da neke mutirane budale
i neki hiperklonirani kreteni
neće nadživjeti svaku propast
Kao skakavci nuklearnu eksploziju
Ne treba podcjenjivati prirodnu otpornost budala
na vanjske utjecaje
Nadživjet će nas jebote!
Njima ni propast ne može ništa
A spoznaja da su oni sama propast po sebi
stravičnija je od suočavanja
s bilo čim posljednjim …
Festival kretena traje
Distanca tišine
Hramovi
Zidovi
Most
Čovjek
I mržnja
Nepoznavanje
Neprepoznavanje
Nepriznavanje
Dominantni kriteriji isključivosti
Od nemoći tek nabrajam riječi
misao po misao
nedomislive
i nedorječive
Ali moram da ih zapišem
Primitivci se igraju simbolima
poigravaju se
neinteligentnim tumačenjima
Primitivizam je najopasniji od izama
potpuno bez sadržaja
Boje
Grbovi
Zastave
Značke
mi smo društvo obilježeno
raznovrsnim etiketama primitivizma
i sad tako etiketirani kao da stojimo u redovima
na dežurnim sinekurskim tezgama
na kojima se trguje ljudima
uspješnije nego nekad robljem
Licemjerstvo
postaje najbolji alat za preživljavanje
Živimo trajno stanje talačke krize
Prljavom savjesti
trguje se kao rabljenom robom
na uličnom trotoaru
jeftinije nego rabljenim cipelama
i poderanim gaćama
Niske su cijene
samouvjeravanja
da si kao nešto napravio
Šutim
sve češće samo šutim
svaka riječ mi je postala neizdrživa mučnina
Distanca tišine
moja je promatračnica
licemjera i licemjerstva oko mene
Sve je to jedno odvratno preseravanje
Fotografske bilješke
falsificiraju stvarnost
iz trenutka u trenutak
Horizontom dominira perspektiva primitivizma
Jednaki u mržnji
apsurdno se natječemo
za mrziteljsku ravnopravnost
Zastrašujući iskonski primitivizam mržnje!
postaje ovdje jedina
ljudska autentičnost
Ne mogu više govoriti!
Ne mogu više da pišem!
Primitivizam i licemjerstvo
savršeno se nadopunjuju
mržnja ih čini potpunim
Savršeno preklapanje prividno suprotstavljenog
Iluzija jednih ili drugih
Iluzija ovih ili onih
realnost je od koje jedni i drugi
bježe
Iz tišine promatram
ljudske ljušture
zadovoljene samoutješnim skrivanjem
naličja prljave savjesti
samouvjeravaju se samodopadno
da su kao nešto drugačiji
od onih kojima kao nisu niti slični
Prozori bez vidika
Oči bez pogleda
Fotografije na kojima se vidi sve
i ne vidi se ništa
Fotografije na kojima ništa nije krivotvoreno
a sve jest toliko lažno
i nepotpuno
Namješteni svijet samozadovoljavanja fiktivnim identitetima
Svatko sakriven iza svoje lažnosti traži svoje važno mjesto
na ovoj ili onoj strani
poretka
novog
primitivizma …
Plovidba na drugu stranu neuspjelog bijega
jednom sam skoro otplovio bez povratka
koliki sam lutalica
i što sam dalje pokušavao otploviti
sve sam bliže doplovljavao
natrag
(a da sam se želio vratiti bogznakoja struja bi me bogznakamo odnijela)
tako sam grčevito grabio daljinu
a tako se bespomoćno približavao
jednom sam pokušao otploviti daleko
i dalje
i dalje
još dalje
i sve dalje
i što dalje
bilo je sve bliže
svemu od čega sam priželjkivao daljinu
kao da je ponestalo daljina
i kao da se nema kuda niti kako pobjeći
jednom sam pokušao otploviti bijeg
nakon kojeg me nitko neće moći pronaći
niti ću ja moći pronaći ikoga
ali kao da je ponestajalo mračnih oluja da me odnesu bespovratno
kao da je nemira i u vjetru i u moru
potpuno nestalo
i nije više ni u čemu ni od čega i ni u kome snage za bijeg
a pokušavao sam
i želio sam
ali kao da je daljine za bijeg ponestalo
i samo je ostalo
ovo natrag
i ova blizina
kao odraz daljine
s one strane
neuspjelog bijega …
Beirut danas gori
Nebo ovim pljuskom
Kao da svira orgulje
Izmjenjuju se zvukovi
Nevidljivih harmonija
Nepovezane melodije
Nota kojima se nebo razbacuje
Nama potpuno nerazumljivom igrom
Zvukovi su istovremeno i bliski i daleki
Samo što se mrak nije spustio
Čagljevi nervozno zavijaju
Ne znam razlog zbog kojeg
Volim slušati te razgovore
Divljih ni pasa-ni vukova
Zamišljam zapravo da ih razumijem
Natočio sam pivo
Beirut danas gori
Mirisi kišom postaju nekako
Plastični
Dodirljivi
Noć mijenja boje
Promatram kako se mrak zavlači
U krošnju smokve
I ona polako nestaje
Na trenutak sam kišom osjetio
Mirise jednog štanda za prodaju začina
Iz predgrađa Beiruta
Pod Svetim Jurjem u obrisima sumraka
Priviđaju mi se
Cedrovi
Mole li vjernici više uopće za Mir?!
Zamišljam da s Byronom ispijam neki
Brandy u Beirutu
Svatko bi morao jednom otići tamo
Ima tih mjesta
U koja Mir nikako neće
Živio!
Nazdravim Byronu
Miris njegovog brendija
U trenutku potpuno preuzme vlagu kiše
Danas ponovno gori u Beirutu
A mi pišemo neke pogrešne pamflete
Sve neke pametne tekstove
I molimo neke sebične molitve
Te daj ovo
Te daj ono
Ima li još vjernika koji zamole za Mir
Ima li uopće anđela
Na granama cedrova
Kiša donosi mirise jedne bejrutske šetnje
Uvijek pamtim poglede ljudi
Negdje gdje sam bio
I mirise
I boje
Sva mjesta neku drugačiju tišinu imaju
Beirut danas gori
Spustila se noć
Sjene polomljenih cedrova
Priviđaju mi se u igri vjetra
Granama moje smokve
Ima li još uvijek vjernika
Koji barem ponekad
Zamole za Mir
I je li moguće
Da su krošnje cedrova
Anđelima tako daleko?
Domagoj Margetić rođen 1974. godine. Dvadeset i tri godine radi kao slobodni novinar. Autor brojnih novinarskih tekstova, kolumni, komentara u tiskanim i internetskim medijima u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Makedoniji. Kao autor ili koautor objavio petnaest publicističkih, istraživačkih knjiga, od kojih su najpoznatije Tko je opljačkao Hrvatsku? (2003.), Bankarska mafija (2008.), Slučaj Pukanić: Ubojstvo s potpisom države (2011.), Operacija Durres: Kosovo i Novi balkanski poredak (2013.), Karamarko – Najmoćniji među najkorumpiranijima (2015.), Krvave balkanske milijarde (2019.). Autor dvije knjige poezije: Razotkrivanje (2006.) i Opraštam nebu tvoj osmijeh (2011.), a izbor neobjavljivanih pjesama objavio je magazin Društva hrvatskih književnika Ogranak u Rijeci, Književna Rijeka, 2011. godine.
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.