Blanka Will:
Vodostaj

Slobodni smo poput zvijeri
ispod brnjice kiseli se vonj
u grlu neizgovorena riječ
mijenja značenje dok spavamo
snom zakašnjela pravednika

kupit ću zaštitne rukavice
u boji ružičastog krika
njima ću dirati krunu morske pjene
nad kojom će jahati četiri jahača
lica skrivena perjem mrtvih ptica.

srce ću deponirati u šahtove
napuštenih rudnika srebra i tirkiza
i otkucajima, po sjećanju
pratiti vodostaj one rijeke
pod oskudnim nebom, bez sunca.

***

Danas

nisam izašla u šetnju
jer vjetar nosi leden zrak
s planinskih lanaca
udara o prozorska okna
i veća zebnja gmiže gradom.

godina ugaslih svijeća
bijela je mrlja ustajalog loja
što paluca jezikom gnjilim
ne vjerujuć samoj sebi,
duga će biti noć.
uskoro će s mog krova
poletjeti manje ptice
presijavajuć se na suncu
poput skupocjenih tkanina
po mladicama sibirskog limuna.

u jezeru će se probuditi
zlatne ribice bez želja.

***

Grad

To nisu pročelja, to su slike,
vjetar, jorgovan, ulica i stablo
travka zapela u godinama
pod naletom čudnog vjetra

stepeništa se osjete na memlu
kiseo znoj i parfem „Opium“
što me zapahnjuje i terorizira
sa susjednog stola u kafiću

tamo gdje kljucaju mrtvi golubovi
mrvice bačene, klonule riječi
godine bez traga po pločnicima
uz dućane unakaženih lica

niz ulicu cvatu kestenovi
nevrijeme samo što nije
možda sam zato tako tuđa
možda sam zato sve to luđa.

***

Barem

da se obruši nevrijeme
da rasprsne obruč oko glave
sa šiljcima prema unutra
okrenutog sijeva munje,

barem da se na šiljke
nabode tmast oblak
bez razloga mrko
slijepljen uz sljepoočnicu

barem da izdaleka ne gruva
bas akustičkog zagađenja,
što ga nanosi voda
s nekog opskurnog mjesta

barem da mogu zaspati
uz zatvoren prozor
barem da se obruši to nevrijeme,
što pritišće ramena i čeka.

***

Pitanje

Kada hodam do kraja ulice
mogu se vratiti istim putem
ne i istim vremenom,
taj hod se sastoji od koraka
izmjerenih pedimetrom
koji bilježi udaljenost i vrijeme.

On ne zna hoću li doživjeti
da stabla donesu velik rod
ni to da ću ih svejednako saditi
i promatrati cvijet jabuke
pitajući se koliko dugo traje sada,
to vrijeme lišeno čekanja.

 

Blanka Will, profesorica njemačkog i engleskog jezika i književnosti. Studirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i na Filološkom Fakultetu u Tübingenu. Prevodi djela s područja filozofije i teologije. Kratku prozu počinje pisati u jesen 2017. kao polaznica Centra za kreativno pisanje u grupi Miroslava Mićanovića. Kratke priče i poeziju objavljuje na internetskim portalima i u književnim časopisima. Izbor iz putopisa „Plovidba Dunavom do Crnog mora“ i „Bilješke o prvom putovanju u Iran“ objavljeni su na 3. programu Hrvatskog radija. Putopis o plovidbi Dunavom objavljen je u izdanju Ex Libris Rijeka. Živi naizmjence u Zagrebu i Bilju/Baranja.