Iz svijeta sudskih tumača i konferencijskih kabina Sead se, za razliku od mene, odavno povukao, no u svijetu književnog prevođenja dijelili smo sfere poezije. Od 2018. godine, on kao vremešan, a ja kao nova, savjesni smo i angažirani članovi Upravnog odbora Društva hrvatskih književnih prevodilaca i Odbora za dodjelu nagrade „Iso Velikanović“. Godine 2019. imala sam čast dijeliti s njim i moderatorski stol 10. Zagrebačkoga prevodilačkog susreta.
SEAD: OTAJSTVO RIJEČI
„Govori s osjećajem, ali iznad svega govori prirodno“, prisjećam se davnih riječi velike Elize Gerner dok smišljam kako sročiti sljedeće retke.
O književnom i književno-prevodilačkom radu Seada Muhamedagića svjedoče knjižnični i knjižarski katalozi, libreta i programske knjižice koncerata, a o bogatom i raznorodnom djelovanju brojni internetski tekstualni i audiovizualni zapisi. I svaki od njih otkriva nam tek jedan vid njegove bogate ličnosti, koju sam malo pomalo upoznavala u pet godina od našega prvog susreta.
Sead Muhamedagić ostvario je punu karijeru i umirovljenje kao samostalni književni prevodilac raznorodna i bogata opusa – svjedoka njegova neumornog stvaralačkog duha i životnog elana. Dijelili smo više svjetova, u svakom od njih kao manjinci.
Iz svijeta sudskih tumača i konferencijskih kabina Sead se, za razliku od mene, odavno povukao, no u svijetu književnog prevođenja dijelili smo sfere poezije. Od 2018. godine, on kao vremešan, a ja kao nova, savjesni smo i angažirani članovi Upravnog odbora Društva hrvatskih književnih prevodilaca i Odbora za dodjelu nagrade „Iso Velikanović“. Godine 2019. imala sam čast dijeliti s njim i moderatorski stol 10. Zagrebačkoga prevodilačkog susreta.
O Seadovu shvaćanju književnog prevođenja kao svojega životnog poziva svjedoči i trenutak u kojem je, shvativši da mu je dodatno prevođenje konferencija i službenih isprava prevelik teret koji mu ne pruža radost, odabrao put samostalnog umjetnika, književnika i prevodioca. Hvalevrijedan je to čin i hrabar, živjeti za književnost i od nje. I u danom trenutku odabrati ono što nas ispunjava i time nagrađuje.
Njemački jezik učio je već u djetinjstvu, od djeda, podoficira u austrougarskoj vojsci, iz brojalica i pjesama. Osim žanrovski raznovrsne germanofonske – poglavito austrijske dramske – književnosti na hrvatski, prevodio je i poeziju, onu pisanu ili uglazbljenu, na njemački jezik.
Prvi sam put javno nastupila kao članica Društva hrvatskih književnih prevodilaca na okruglom stolu „Prevoditelj kao pjesnik“ u povodu otvorenja Izložbe “Od izvornika do prijevoda” 2017. godine. Veselja li i časti sjediti za istim stolom i razgovarati o prevodilačkom pjesnikovanju s Tonkom Maroevićem, Brankom Čegecom i Ingrid Šafranek, a sve pred uglednim književnim prevodiocima! Prevođenje poezije me i dovelo u Društvo, u to svojevrsno pobratimstvo sa svima onima kojima metar, rima, stopa i cezura nisu strani pojmovi.
Jesu li prevoditelji osebujni nulti čitatelji, glumci koji se poistovjećuju s izvornim pjesnikom kako bi ga najvjernije dočarali u drugom jeziku i kulturi ili pak pjesnici koji stvaraju sputani zakonima prevođenja? Postaje li se pjesnikom ili se pjesnik rađa? Prevoditelj poezije drukčije čuje tekst i drukčije ga pojmi znajući da je poezija orječotvorena glazba. A ako su prevoditelji poezije u osnovi i sami pjesnici, onda se međusobno razlikujemo samo u nijansi – pjesnikujemo li kroz izvorne autore ili bez njih. Sead je objavio i vlastitu poeziju u zbirci Slijepčev vir (2001), a potom i duhovna razmatranja u knjizi književno-duhovnih eseja Miris neba (2009).
Promatramo li uspjeh iz očišta javnih priznanja, Sead je onomad odabrao pravi put: za prijevod drame Predsjednice Wernera Schwaba (1996) te mamutske drame Karla Krausa Posljednji dani čovječanstva (2015) Društvo hrvatskih književnih prevodilaca dodijelilo mu je godišnju nagradu „Josip Tabak“, a osim nje dobitnik je i godišnje nagrade „Iso Velikanović“ Ministarstva kulture Republike Hrvatske za Brisanje. Raspad Thomasa Bernharda (2011) te Austrijske nagrade za književno prevođenje „Translatio“ (2001), kasnije pretvorene u državnu nagradu.
No Seadov neizbrisiv doprinos svom prostor-vremenu ne dokazuju samo nagrade nego i ono što nam je ostavio u nasljeđe.
Kao najdugovječniji član Upravnog odbora Društva hrvatskih književnih prevodilaca, sebe opisujući vremešnim, redovito bi nas razveselio prigodnim pismima u znak čestitke ili pohvale, ili kao podsjetnik na važnost toga dana – neki rođendan ili obljetnicu velikana. Za svakoga je imao vremena i obzira. Često smo se u mišljenju slagali, često i razilazili: strasti koje bi se (često mojim) talasanjem u obranu nekog uvjerenja rasplamsale, smirio bi strpljivo, mirno i obazrivo, pa vedro zaključio kako talasanje povremeno dobro dođe jer se tako pročišćava zrak.
„To što smo slijepi još uvijek ne znači da trebamo sjediti u mraku“, rekao je jednom svom prijatelju, i to rado prepričavao kao smiješnu anegdotu. No kao da je njome doista i opisao nit vodilju svoga svekolikog djelovanja: rado je dijelio znanja i neumorno zagovarao unapređenje i dostojanstvo književnog prevodilaštva kao struke i osobito umjetnosti.
Tako je Sead prije 20 godina osmislio i moderirao bijenalni međunarodni stručni prevodilački skup Zagrebački prevodilački susret, a njegovim zdušno uređenim zbornicima nastojao obogatiti traduktološku literaturu u Hrvatskoj. Pokrenuo je i moderirao tribinu Litterarum Translatio kao seriju opuštenih razgovora u kojima predstavlja kolege književne prevodioce i njihova ostvarenja. Zalagao se za usustavljeni studij traduktologije i sanjao o osnutku prevodilačkog instituta koji će nositi ime Ise Velikanovića, prvoga velikog profesionalnog književnog prevodioca, u čiju je čast i osmislio Književno-prevodilački skup povodom 80. obljetnice njegove smrti, 2020. godine. Bio je majstor moderiranja i govorio lako i eterično, kao da poje. No nakon puna dva desetljeća moderiranja poželio je nekome prepustiti tu ulogu i napokon nastupiti kao izlagač, za što se zdušno pripremao pomno promišljenim odabirom teme.
Osim na polju književnog prevođenja, svoje spoznaje prenosio je i eterom kao suradnik i volonter Radio Marije. Od 2003. godine uređivao je i vodio emisiju Vjera i hendikep, potom Bogatstvo u različitosti, te u novije vrijeme Prostranstva riječi, u kojoj je posljednji put govorio nepuna tri tjedna prije odlaska.
Rođen 11. listopada 1954. godine na Skokovima kraj Cazina u Bosni i Hercegovini u muslimanskoj obitelji, Sead je od djetinjstva sve više razvijao zanimanje za kršćanstvo. „Vjernik sam ponajprije stoga što čeznutljivo vjerujem dragom Bogu. Taj za me svagda pokretački vjerodar temeljna je silnica moje nutrine otkako znam za sebe.“
Osnovnu školu završio je u Sarajevu, a u Zagrebu stručnu birotehničku školu u Zavodu „Vinko Bek“ i potom studij germanistike i jugoslavistike na Filozofskom fakultetu. Tad je već i pjevao u ansamblu Collegium pro musica sacra. Za konačni odabir katoličke vjeroispovijesti zaslužne su riječi evanđelista čijim se imenom u ranim dvadesetima i pokrstio: „Boga nitko nikada ne vidje“. U jednoj od laičkih kolumnica naslova Manje je više Sead Ivan piše: „Kad bih bio nevjernik, ne bih ljudima oko sebe iznovice davao predujam povjerenja na kojemu počiva moja životna strategija.“
Taj radoznali zvukolovac kojem je nagluhost nastupila već u osmoj godini života, „nimalo se ne obeshrabrujući time što one [uši], pogođene napredujućom nagluhošću, ne obavljaju svoju zvukonosnu službu onako profinjeno kako su to doskora besprijekorno činile“, osjetivši prostor u kojem mu je dano biti kovač svoje sreće, bio je uistinu – kako mu ime u prijevodu govori – sretan. Jer „sve što bih ja drugo htio bio bi kruh povrh pogače u životu“, a uz sve teškoće koje je proživio, on bi još jedanput sve to skupa mogao ponoviti, samo bi rekao: „Neka bude ovako kako je bilo, jer to je taj Amen, to je ta riječ koja u sebi objedinjuje i prošlost i sadašnjost i budućnost.“
Sead je u budućnosti štošta kanio: napokon nastupiti na stručnom skupu kao izlagač, centar Zagreba zamijeniti šumovitim krajem Samobora, sabrati studije i objaviti knjigu prevodilačkih i traduktoloških ogleda i zacijelo još prevesti popriličan broj književnih i glazbenih djela te ih možda spontano otpjevati na radost svih slušatelja i slučajnih namjernika, kao primjerice Il’ je vedro il’ oblačno u njemačkom prijevodu na poetsko-prevodilačkoj večeri Stihom na stih.
„Smrt je posljednja postaja pozemljarskog tubitka“ napisao je u jednom pismu. „Uzrokuje tugu i žalovanje koje iziskuje svoje vrijeme. Suze su mnogo više od slankaste izlučevine ljudskog organizma i nije ih sramota proliti. Ali život teče. Ima smisla tugovati, ali je besmisleno prepuštati se silini žalosti, jer ona za sobom povlači tjeskobu, iz tjeskobe se rađa strah, a sve skupa onda vodi u tamu ništavila. Dopustimo stoga sunčevim zrakama da se ipak, pa bilo to samo na trenutak, probiju kroz tmurne oblake.“
Doista, da Seadovoj pojavi moram pridružiti boju, bila bi to boja vedra proljetnog neba. Možda upravo onog neba kojim je kao petogodišnjak letio visoko, sve brže u visinu k Ocu, i kojim je zacijelo bio pozvan da preplavljen svjetlošću i mirisom svježe pečenog kruha nastavi let.
„Povjerenje o kojemu govorim slijepo je poput mojih očiju. Životnom stazom ipak ne koračam naslijepo, jer me, usidren u srcima mnogih vjerodostojnih pozemljara koje poznajem, cijenim i poštujem, s kojima se rado družim i prijateljujem, svednevice vodi u budućnost.“
Preminuo 4. kolovoza 2021. godine u Zagrebu, Sead Ivan Muhamedagić ostavio nam je veliko nasljeđe i velik dug – nagrade „Josip Tabak“ i „Iso Velikanović“ za životno djelo.
Svoje prijatelje i kolege, sve nas kojima je bio naš Sead, razmazio je sveprisutnom blagošću, nenametljivošću i spokojem radosti i vedrine s kojima nas je za svakog susreta uvodio u otajstvo riječi.
A naša nevjerica i tuga što ga ovdje više nema možda je samo tračak one iskonske čežnje za domom što je u nama svojom blizinom znaju probuditi sretni ljudi.
Lea Kovács (1981., Vukovar) diplomirala je francuski jezik i književnost te hungarologiju u Zagrebu. Samostalna je umjetnica – književna prevoditeljica, sudska tumačica i naslovna predavačica osnova usmenog prevođenja na studiju francuskog jezika u Zadru.
Članica je strukovnih društava književnih prevodilaca, konferencijskih prevoditelja te sudskih tumača, Hrvatskog P.E.N. centra i mađarskog društva pisaca Szépírók Társasága.
Uz brojne mađarske i frankofonske autore za časopise i antologije, prevela je knjige poezije i proze, kao što su Fenyvesi: Kod nas više nema kanibala, Sziveri: Tajna kratkog života, Borbély: Tijelu, Laâbi: Stablo pjesama, Krasznahorkai: Sotonski tango, M. Szabó: Trenutak, E. Louis: Povijest nasilja, Dickner: Nikolski, Segura: Viralno, Krúdy: N.N., Földényi: Pohvala melankoliji i Lakatos: Slike u dimu.
2019 dobila je Posebnu pohvalu Odbora za dodjelu nagrade „Iso Velikanović“ za zbirku Tijelu: Ode & legende Szilárda Borbélya, a 2020. mađarsku Nagradu János Sziveri.
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.