Sead Muhamedagić:
Pohodi raspjevanom đulistanu

Pohod prvi: SVADILI SE ORLI I SOKOLI

Svadili se orli i sokoli,
niže Žepča, u Jeleč planini.
Orli vele: – Naša je planina!
A sokoli: – Naša djedovina!
Kol’ko su se ljuto zavadili,
sve su bistre vode zamutili!
Ne mogoše bistra Kiseljaka,
njega čuva mlada pašinica
sa svojijeh devet djevojaka.

Ubave ruže iz botanički neproučive porodice sevdalinki što mirisno cvatu u ovom pjesmonosnom đulistanu neprolazne su u svojoj od oka skrivenoj pojavnosti.

U sevdah-kolumni pohodit ću ih po nahođenju. Svakoj treba dati priliku da se dostojno uprisutni i rasprostre opojnim miomirisom čudesne raskoši koju skriva u slikovitu rječotoku pjesničkog teksta, nerazdruživo se sljubljujući s bujnim pjesmotokom ćutilne melodije.

Tonovima obavijeni stihovi stoljećima se izvijaju iz pjesmozovnih, sevdahom kultivirano optočenih grla kako diljem Bosne i Hercegovine tako i širom bijeloga svijeta što ga katkada nazivamo golemim dunjalukom.

Ova (žepačka!) sevdalinka osebujan je spoj znalački spjevane priče (devet epskih deseteraca) i široko razvedene, vijugave melodije dugog daha. Dramatična svađa slobodoljubivih orlova i ponosnih sokolova oko vrletne postojbine koja im je oduvijek zajednička u sebi krije gusto istkanu alegorijsku potku koju bi se itekako isplatilo dubinski istražiti. Ona se burno raspliće i kovitla kroz četiri kitice koje se punim plućima pjevaju na jednu te istu melodiju. Uzburkana ustreptalost zanosne pjesme lirski se profinjeno stišava smirujuće razrješujućim nastupom mlade pašinice i njezinih djevojaka. Zanimljivo je da se gipkim melizmima zasićena melodija ove pjesme pojavljuje kao istovjetan predložak za pjevanje još nekih omiljenih sevdalinki, među kojima se posebice ističu „Dvije su se vode zavadile“ i „Sinoć meni prođe ašiklija“. I one će prigodom budućih pohoda raspjevanom ružičnjaku zasigurno doći na red.

Živopisan srednjobosanski gradić Žepče, raznovrsnim krilatim kljunašima bogata planina Jeleč i još uvijek nezagađena tekućica Kiseljak provjerljivi su dokazi nesmanjene životne protočnosti sevdalinke koja se bez bojazni da sebi bilo što prisvaja ili umišlja smije podičiti nedovoljno posviještenom istinom da je najstarija gradska pjesma u ovom dijelu Europe.

Visoka je izvođačka zahtjevnost glazbenoumjetnički svrstava uz bok s talijanskom kanconom, francuskom šansonom, portugalskim fadom i njemačkim Liedom, a pojedine se sevdalinke odlikuju literarnom impresivnošću i muzičkom ekspresivnošću kakvu nalazimo u ponajljepšim opernim arijama.

To naše filigransko, nadnacionalno kulturno dobro sui generis prvorazredni je zaštitni znak Bosne i Hercegovine kojemu bi u budućnosti trebalo pristupati s pomnom promišljenošću, jer je riječ o singularnoj riznici neprolaznih dragulja.

Pišem ove retke s iskustvenom pozadinom pjevušenja sevdalinki što se u mojoj skrovitoj nutrini odvija tijekom više od šezdeset godina.

Ova neusiljena esejistička promišljanja nošena su žarkom željom da na tom planu iznjedrim svoj nepretenciozni doprinos. U vremenima kojekakvih nevoljnih podjela, ishitrenih distanciranja i skutrenih zatvaranja u neželjenu pečalnu tjeskobnost sevdalinka je nepobitno kadra preobrazbeno prožimati i ljekovito obnavljati tanahne niti one iskonske čovječnosti kojom ljudski Život od pamtivijeka traži i pronalazi smisao posezanja za pjesmom što nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

 

Pohod drugi: POD TUZLOM SE ZELENI MERAJA

Pod Tuzlom se zeleni meraja,
na meraji prostrta serdžada.
Na serdžadi đumrugdžija Mujo,
što od cura đumruk uzimaše.
Svaka cura po žut dukat daje,
samo Fata đerdan ispod vrata.
Uzmi, Mujo, mene i đerdana,
rodit ću ti sina od mejdana!

Već je iz naslova pjesme što je u središtu ove sevdah-kolumne razvidno da nas sevdalinka koju pohodim u raspjevanom đulistanu vodi u Tuzlu. Znamenit je to grad kojemu je ime dala sipka namirnica bez koje je ljudski život bljutav, gotovo nezamisliv. Neslano jelo, makar bilo spravljeno od sastojaka vrhunske kakvoće, neće nam pružiti potrebnu okrepu i željeni užitak.

Bosanska Tuzla i austrijski Salzburg svojevrsni su imenjaci. Iz pjesme koja nije jedini primjer „tuzlačke“ sevdalinke – na um mi padaju pjesme „Gornju Tuzlu opasala guja“ i „Ječam žele Tuzlanke djevojke“ – razabiremo da je Tuzla u doba nastajanja ove maestralne pjesme što ga nisam kadar decidirano odrediti bila geostrateški važno čvorište na granici dvaju moćnih onodobnih imperija: Osmanskog Carstva i Habsburške Monarhije.

Melodijska raskoš ove izvođački izrazito zahtjevne sevdalinke zorno dolazi do izražaja najprije u uzlaznom, a potom silaznom nizanju suptilnih melizama kojima se u prvoj kitici živopisno i karakterističnim ponavljanjem naglašeno dočarava zelena i široka meraja (= livada). Na meraji je kao obilježje službene dostojanstvenosti državnog dužnosnika prostrta serdžada (= manji sag) na kojoj u drugoj kitici u sjedećem položaju ureduje naočit đumrugdžija (= carinik) kojemu je dično ime Mujo. Sevdalinka i njega dolično resi melizmatičkim ukrasima koji su uslijed strofnosti pjesme istovjetni s onima kojima je u prethodnoj kitici dočarana meraja. U sevdalinkama se pojavljuje još nekoliko osebujnih Mujinih imenjaka, među kojima je nedvojbeno najpoznatiji onaj koji u Podrinju „kuje konja po mjesecu“.

Kulturološka dragocjenost ove kriptičnom fabularnošću i stupnjevanom dramatičnošću obilježene sevdalinke posebice se zrcali u trećoj i četvrtoj kitici. Zanimljivo je da međudržavnu granicu slobodno prelaze cure koje svoju carinsku dažbinu (= đumruk) podmiruju davanjem po jednoga „žutog dukata“. Među djevojkama je i domišljata Fata sa svojim skkupocjenim đerdanom (= ogrlica). Vrhunac pjesme što ni u naše doba nikoga ne ostavlja ravnodušnim Fatin je energični nastup u četvrtoj (završnoj) kitici. Pristalom carskom službeniku samosvjesna djevojka izriče ponudu kojoj ovaj očigledno neće moći odoljeti. „Sina od mejdana“ divno je imati, jer mejdan nije samo bojno polje na nekom krvavom ratištu s kojega možda ni nema povratka, nego je to u još znatno većoj mjeri slika sudbinskog poprišta na koje je svako ljudsko biće od začeća i prvog udisaja svježeg zraka i s time povezana potvrđujućeg („primalnog“) krika bačeno u žrvanj baš njemu namijenjene životne kolotečine.

Susret s pjesmom koja muzikalnu i senzibilnu pjevaču pruža ponajbolju mogućnost provjere glasovnih mogućnosti i izvedbenog umijeća bjelodan je dokaz da sevdalinku nije uputno stavljati u nezgrapne kalupe lako prozirne žanrovske stereotipnosti. Kao gradska pjesma s bogatom višestoljetnom tradicijom ona je svagda i ljubavna popijevka, pri čemu njezina širokogrudna ljubavnost osim ćutilno natopljena kolopleta kojekako ugođenih muškoženskih odnosa svojim oplemenjujućim zagrljajem, uz smjerokazan kritički odmak i jasan moralni stav, obuhvaća sve ono što u bijelom svijetu koji nas okružuje ima smisla cijeniti, poštovati i voljeti.

 

Pohod treći: GONDŽE RUŽO, U ZELENOM SADU

Gondže ružo, u zelenom sadu,
lijepo li mirišeš u hladu.
Ljepše nego sav bosiljak rani
i zumbuli rosom pokapani.
Gondže ružo, u zelenom sadu,
lijepo li mirišeš u hladu.
Zaman, ružo, ja te neću brati,
niti brati, niti dragoj dati.
Moja draga i ne haje za me,
niti haje, niti čeka na me.
Drage nema, a sve mislim na nju
i kunem je i noću i danju.
Ne pobjegla od moga harama,
što je mene ostavila sama.

Sevdalinka koju pohodim u raspjevanom đulistanu na­pokon je „svoja na svome“. U hladovini proljetno oživjele mostarske bašče širi se opojni miris ruže, a ona, čudesni đul koji tome rascvjetanom stanu daje uznosito ime poput imena nekih azijskih država, ona je i gondže (= pupoljak). Predstoji joj preobrazbeno cvjetanje na trnjem zasićenu putu do zrele ljepote. Dični epitet gondže značenjski zdru­žuje djevojačku ljepost, momačku naočitost i neodoljivu milinu, pa se znakovito pojavljuje u još nekoliko sevda­linki. Spomenimo popularnu pjesmu Ah moj đogo, dobri đogo, ali ne zaboravimo ni manje poznatu, za proučava­nje dubinskih slojeva sevdalinke nezaobilaznu pjesmu Taru, peru u Bubića dvoru koja završava pregnantnim, za međuvjerski dijalog značajnim stihom: Ljubila bih gondže Muhameda. Put do kulturološki smjerokaznih spoznaja što ih ovdje ispredam samozatajno mi je prokrčio genuini književnik Ivan Lovrenović.

Dok glede „žepačke“ iz prvog i „tuzlanske“ sevdalinke iz drugog pohoda (barem meni) nije poznato tko su autori literarno respektabilnih i izvođački izrazito zahtjevnih pjesama, za sevdalinku koju upravo pohodim znano je da ju je kao lirsku pjesmu 1902. godine objavio Mostarac Aleksa Šantić (1868-1924).

Pamtljiva, strofno mišljena melodija pjesme sastavljene od triju gradacijski poredanih kitica samo na prvi pogled ostavlja dojam brze pjevačke savladivosti. Lirski se su­bjekt najprije divi ružinu očaravajućem mirisu, uspoređu­jući ga s bosiljkom i zumbulima. Nakon divljenja iz njega provaljuje tjeskoba, jer svoju dragu neće okititi mirisnim ružinim plodovima. Treća se kitica od dviju prethodnih razlikuje po tome što umjesto četiri ima šest parno rimo­vanih deseteraca. Lirski subjekt nemoćan je pred neha­jem voljene osobe. Nje nema, a on je kune i noću i danju. Zanimljivo je da se u mnogim izvedbama ove melankolične sevdalinke izostavljaju dva završna, prizvukom ljubavne fatalnosti obilježena stiha: Ne pobjegla od moga harama, / što je mene ostavila sama. Haram (= prokletstvo) ovdje gubi ubojitost sudbinske oštrice, jer je izraz pjesnički is­povijeđena ljubavnog jada kao aštitnnog znaka iscjeljujuće ljekovitosti sevdalinke, ljubavne pjesme par excellence.

Dubinsku Šantićevu povezanost sa sevdalinkom još ćemo susretati u ovim pohodima. Ruža kao tematska okosnica starijih sevdalinki i onih što su u novije doba skladane u tom duhu poseban je temat kojim se želim pozabaviti dru­gom zgodom. „Novokomponiranost“ je pojam koji danas često izaziva nezgodne nesporazume, jer se njime katkada odveć paušalno obuhvaćaju ne samo majstorski sazdane pjesme koje neprijeporno zaslužuju da ih nazivamo sevda­linkama (mnogi primjeri pjesama što ih autorski potpi­suju Zaim Imamović, Rajko Dubljević, Jozo Penava, Rade Jovanović, Selver Pašić i dr.), nego i kičaste pjesmotvorine koje je bezvrijedno spominjati. Višestoljetna urbanost sevdalinke trajno je jamstvo njezine neprolazne kultu­ralne i prije svega umjetničke vrijednosti koju je itekako potrebno sustavno približavati mlađim naraštajima.

 

Pohod četvrti: OKRENI SE NIZ ĐUL-BAŠČU

Okreni se niz đul-bašču,
na vrelo kad pođeš.
Okreni se, nasmij mi se:
medna usta, crne oči,
Zumro moja.
A sa vrela kad se vratiš,
ja ću te čekati,
kraj đuguma, da ti ljubim
medna usta, crne oči,
Zumro moja.
Okreni se, pogledaj me!
Ne ljuti se na me!
Okreni se, nasmij mi se:
medna usta, crne oči,
Zumro moja.

Pjesma kojoj posvećujem ove đulistanske retke po mnogočemu je u ćutilnom mikrosvijetu sevdalinke singularna pojava. Kad god je za svoju dušu ili na prijateljski poticaj zapjevam ili pak zgodimice o njoj progovorim, osjetim kako mnome dubinski struje uzavreli srsi. Riječ je o čudnovatim, trncima sličnim tajnovitim treptajima uzbibane nutrine što ih neizostavno ćutimo kad se doživljajno susretnemo s neizrecivom ljepotom remek-djelâ vrhunske umjetnosti, pri čemu nipošto ne smećem s uma ni one velebne umjetnine koje kao homo caecus nisam kadar obuhvatiti znatiželjnim pogledom bistrih, široko otvorenih očiju.

Pjesma spram koje mi nije moguće zatomiti čudesno divljenje maestralno je djelo dvojice još uvijek manjkavo valoriziranih velikana umjetnosti riječi nastale na tlu Bosne i Hercegovine. To su Isak Samokovlija (1889-1955) i Hamid Dizdar (1907-1967). Ne ulazeći u zagonetnu raščlambu blijedo nam znanih okolnosti nastajanja teksta i melodije što se u ovoj pjesmi sljubljuju u nerazdruživu organskom jedinstvu, pokušavam ukazati na nju kao na svevremeno uzornu paradigmu za izglađivanje krajnje suptilna partnerskog odnosa između muškarca i žene na kojemu se čvrsto zasniva i iz kojega blagotvorno kulja dobrobit ljudskog roda na svim egzistencijskim razinama.

Neimenovani muškarac i njegova draga koju resi plemenito ime Zumra (= od dobra roda; smaragdna) netom su se oko nečega preriječili. Zumra, žena mednih usta i crnih očiju što dominiraju zanosnim refrenom, time je vidno pogođena. Premda se to u pjesmi izrijekom ne kaže, njezin je dragi duboko svjestan svoje pogreške. Molski zapjev početnog osmerca odražava sjetu iz koje je moli da se okrene, a svojevrstan melodijski kontrast čujemo u sljedećem, durski prozračnom šestercu: na vrelo kad pođeš. Pretpostaviti je da će se Zumra na vrelu umiti studenom izvorskom vodom. I lice će joj se tada razvedriti. Ona će se s vrela vratiti sa svježom vodom, a on će je čekati kraj đuguma. A gdje je đugum, bit će tu i kahve i nježnih poljubaca. U ovom trenutku najbitnije je da se ona konačno okrene i da ga pogleda, a već spomenuti durski kontrast čut ćemo uslijed pravilnosti strofne pjesme i u šestercu treće kitice: Ne ljuti se na me! Dragi će je neusiljeno zamoliti da se okrene i da mu se nasmije.

Iz pjesme ne saznajemo je li njegova molba bila uslišena. U kontekstu ovog pohoda raspjevanom đulistanu to nije osobito važno. Tankoćutno istkana sevdalinka nije izmaštana bajka sa sretnim završetkom. Ona je, baš naprotiv, realan odslik ćudljive dijalektike zamršena muško-ženskog odnosa. Tugaljivost dugih, profinjenim melizmima natopljenih melodijskih linija iziskuje majstorsko pjevanje. Paradoksalna je činjenica da je tu „mušku“ pjesmu po mišljenju vrsnih znalaca pjevanoga sevdaha bravuroznim pjevom ovjekovječila neprežaljena grande dame vokalne interpretacije sevdalinke Zehra Deović (1938-2015).

Sevdalinka o kojoj je riječ svojevrsna je meditacija dugoročne učinkovitosti. Njezina oplemenjujuća katarzičnost ljekovita je za svako biće kojemu je istinski stalo do voljene osobe. Dopustimo joj da nas iznovice prokrvljuje svojom obnavljajućom toplinom.

 

Pohod peti: MUJO KUJE KONJA PO MJESECU

Mujo kuje konja po mjesecu,
Mujo kuje, a majka ga kune:
– Sine Mujo, živ ne bio majci,
ne kuju se konji po mjesecu,
već po danu i po žarkom suncu.
– Ne kuni me, moja mila majko,
jer kad meni na um pane draga,
ja ne gledam sunca, nit’ mjeseca,
ni moj doro mraka nit’ oblaka,
već pod pendžer putujemo dragoj!

Raspjevanim đulistanom odzvanja jedna od najpoznatijih sevdalinki. Malo je izvođača naše autohtone gradske po­pijevke koji ovu pjesmu nemaju na svom repertoaru. Deset trohejskih deseteraca tvore dvije izričajno napučene kiti­ce. Jednostavna melodija „udomila“ je tekstni predložak još jedne rado pjevane sevdalinke. Riječ je o pjesmi Čudna jada od Mostara grada.

Nije mi poznato koja je od ovih dviju sevdalinki starijeg postanja. U novije je doba melodija pjesme koju pohodim u đulistanu doživjela ukrasno proširenje uvođenjem za­letnog zapjeva u trećem stihu obiju kitica, pa tako pjevač može otvoriti grlo, dok u zanosu punim plućima i zvonkim glasom pjeva: Haj, sine Mujo… ili pak: Haj, ja ne gledam…

Ono što glede ove sanjarske pjesme osobito privlači moju pozornost njezin je kriptični tekst koji se odlikuje istin­skom literarnom kakvoćom. Od oka skriveni pjesmotvorni pripovjedač izravno nas suočava s mladićem Mujom koji se bakće poslom što bi ga danas malo tko umio valjano obaviti. On kuje (= potkiva) konja za kojega saznajemo da je doro. Strastvenom ljubavlju zatravljeni momak čini to u noćno nedoba, obasjan mjesečinom. A mjesec je u sevda­linkama često nijemi, blistavi svjedok tanahnih čuvstava kojima su ovakve pjesme obilno protkane.

Mujina preneražena mati strahuje da joj je sin sišao s uma. Njezina brižna opomena nije kletva, pa stoga nipošto nije primjereno ublažavati njezin izričaj pjevajući: …živ ti bio majci, kako se može čuti u mnogim novijim izvedbama. Živ ne bio slikovit je i afektivan bosanski idiom koji ima upravo suprotno značenje.

Dramatičan vrhunac pjesme Mujino je kazivanje zabrinutoj majci iz kojega vidimo da već sama pomisao na neimeno­vanu dragu pretvara mladićevu zbunjenost u lakokrilu usmjerenost prema željkovanu cilju. To je pak odredište jasno navedeno u zadnjem stihu pjesme: …već pod pen­džer putujemo dragoj! Tako je zapisano u meni nadasve dragocjenoj knjizi Za gradom jabuka (Sarajevo, 2004.) u kojoj je osvjedočeni štovatelj sevdaha Ivan Lovrenović sabrao 200 najpoznatijih sevdalinki. Čudno je, međutim, da ovog za pravilno razumijevanje pjesme ključnog stiha nema u gotovo nijednoj snimljenoj izvedbi. Pjesma uslijed toga završava u fatalnom bespuću dviju uvriježenih inači­ca predzadnjeg stiha: …ni moj doro mraka nit’ oblaka ili pak: …ni moj doro Drine vode hladne. Ovakvim ishitrenim završetkom Mujo, ni kriv ni dužan, postaje smušeni ču­dak, što je oprečno slojevitu značenju njegova pamtljivog imena. Riječ je, naime, o hipokoristiku imena Mustafa (= odabrani), iako se Mujo, onkraj lascivna banaliziranja u najčešće trivijalnim vicevima, već odavno izborio za časnu samostojnost imena koje se i danas u Bosni i Hercegovini rado nadijeva novorođenim sinovima.

Zanimljive Mujine imenjake susrećemo u mnogim sevdalin­kama. Sjetimo se u đulistanu već spomenutoga tuzlanskog đumrugdžije. Meni koji sam rodom iz Cazinske krajine neka bude dopušteno spomenuti legendarnog, u junačkim epskim pjesmama opjevanog Muju Hrnjicu, povijesnu osobu iz prve polovice 17. stoljeća. Vodom iz njegova kla­duškog bunara često sam u djetinjstvu gasio žeđ. Vjerujem da je i on volio i umio pjevati, pa ima smisla sjetiti ga se baš ovom zgodom.

 

Pohod šesti: IL’ JE VEDRO IL’ OBLAČNO

Il’ je vedro, il’ oblačno,
il’ je tamna noć,
il’ je sunce, il’ je mjesec,
il’ je b’jeli dan?
Nit’ je vedro, nit’ oblačno,
nit’ je tamna noć,
nit’ je sunce, nit’ je mjesec,
nit’ je b’jeli dan,
već je ono Sokolović
mlad Ibrahim-beg.
Zanio se, unio se,
u svoj golem nam,
što on ljubi sultaniju,
sultan-Zulejhu.
Kaži Zulko, reci dušo,
što sam tebi ja?
Ti si, Ibro, alem sunce,
što nada mnom sja!

Pjesma koja jednostavnom, pa ipak raskošnom strofnom melodijom prožima vremenski uokvireni zvukoprostor dobro nam znanoga đulistana jedna je od najstarijih zabilježenih sevdalinki. Prvi sam je put na radiju čuo kao golobradi četrnaestogodišnjak u sarajevskom Zavodu za slijepu djecu. Iako sam poput onodobne dugokose mlađarije pjevušio strane hitove popularne zabavne glazbe, na čudnovat me je način već pri prvom slušanju duboko u nutrini dodirnulo majstorsko muziciranje potpuno mi nepoznatoga sarajevskog pjevača i sazlije Muhameda Mešanovića-Hamića (1931-1978). Vinilska singlica na kojoj je bila i pjesma koju analiziram godinama je krckala na mome starom gramofonu.

Specifičnim načinom sviranja i pjevanja vrhunskog umjetnika koji mi je neusiljeno približio sevdalinku u posve novom glazbenom ruhu pomnije ću se pozabaviti u sljedećem pohodu raspjevanom đulistanu. Valja mi se vratiti naznačenoj pjesmi koja se osim istaknute melodijske raskoši odlikuje naizgled običnim tekstom nedvojbene literarne kakvoće.

Slavenska antiteza stilska je figura karakteristična za ugođajnost usmene pučke književnosti. Poznajemo je iz lirskih narodnih pjesama poput u svijetu slavne Hasanaginice. Sastoji se od neobična pitanja, njegove negacije i neočekivana odgovora, živopisno nas uvodeći u slikovitu izričajnost kakvom se može podičiti samosvjesna urbana pjesma koja bez okolišanja dočarava pristala aristokratskog mladića Ibrahim-bega Sokolovića. Nije, dakle, u sutonskoj polutami časovito utihnula gradskog sokaka ni vedro niti oblačno, nije ni noć niti dan, nego je u žarištu pjesme naočit momak, ponosit zbog svoga golemog nama (= ugleda), sretan što ljubi predivnu sultan-Zulejhu. A ona je – znakovito kaže njezino biblijsko ime (= zavodljiva) – predano očarana ljepošću stasita mladića. Njihov kriptični dijalog u završnoj kitici zanosno je blještav vrhunac snažne sevdalinke: Kaži Zulko, reci dušo, / što sam tebi ja? / Ti si, Ibro, alem sunce, / što nada mnom sja!

Kaže se da su književni prevodioci najpouzdaniji tumači literarnih tekstova. Kad sam prije petnaestak godina u Austriji držao predavanja o duhovnim osobitostima Bosne i Hercegovine u europskom kulturalnom kontekstu, poslužio sam se na tragu ove s mnogih strana valjano podzidane tvrdnje ovom sevdalinkom kao osebujnom kulturološkom poveznicom. Slavenska antiteza privukla je velikana svjetske književnosti Johanna Wolfganga von Goethea (1749-1832) velebnoj baladi o Hasanaginici, što je urodilo uspjelim (antologijskim!) prepjevom ove singularne pjesme koja ama baš nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Goethe se pritom znalački poslužio prepjevom talijanskog prirodoslovca i putopisca Alberta Fortisa (1741-1803). Povezujuće je djelovala i lijepa Zulejha, imenjakinja glasovite Goetheove Suleike iz njegova maestralnog Zapadno-istočnog divana (1819.).

Ovu sam pjesmu u svom prepjevu pjevao pred nazočnim auditorijem, nepretenciozno pokazavši da se sevdalinka može pristojno pjevati i na njemačkom jeziku. Pa ipak ju je neusporedivo ljepše čuti u izvorniku, onako kako nenadmašno pjeva Muhamed Mešanović-Hamić. Stara snimka postoji na internetu. Upravo slušam te zakučaste melizme koje nikad neću moći potpunoma svladati. Oči mi se pune suzama! To je ta blagotvorna katarza naše nezamjenjive, vječno žive i nenadomjestive sevdalinke.

 

Sead (Ivan) Muhamedagić  (1954. – 2021.), diplomirao je germanistiku i jugoslavistiku u Zagrebu. Književni prevodilac, publicist i pjesnik (Slijepčev vir, Pop i pop, Zagreb 2001.). Najviše je prijevoda objavio iz austrijske književnosti, osobito austrijskih dramskih autora (Schnitzler, Hofmannstahl, Michel, Bernhard, Handke, Turrini, Jelinek, Jonke, Mitterer, Altmann, Saenger, Schwab). Također je prevodio liriku, uglazbljenu poeziju (koncertne popijevke i oratorijske tekstove), esejistiku, književno-znanstvenu, muzikološku i pedagogijsku literaturu. Poeziju hrvatskih pjesnika i književnoteorijske tekstove prevodio i na njemački. Dobio je niz nagrada za prevodilački rad.