Sead Alić:
Biti (fra Bonaventuri Dudi)

Jesmo li ili nismo? Jesmo li na onaj način da možemo s pravom i čiste savjesti reći da jesmo? Je li realno ono u čemu uglavnom nismo ili je realna naša nesigurnost u sve što nas okružuje, pa i naša djela i naše misli?

Misli su to što nas privlači rubu. Tamo, gdje ne vrijede pravila zemaljskih kulisa. S ruba, misli odzvanjaju poput pjesme.

Jedino tako moguće je govoriti s one strane kulisa.

Pjesma je molitva koja može biti okrenuta ljudima ali i Bogu. Bonaventura Duda pjeva Bogu. Pjeva Boga.

Slavi ga svojom skromnošću, zaigranošću duše koja propituje a zapravo ne propituje, koja se plaši a zapravo se beskrajno nada, koja voli, ali koja je zbog te ljubavi spremna ostati pred vratima obećanoga svijeta.

Riječ „biti“ središnja je riječ ljudskog mišljenja, ljubavi prema mudrosti, mudrosti same. Mi jesmo po tome kako jesmo. Za nas se može reći da smo bili ako smo bili. Zato fra Bonaventura Duda pjesmom moli Svevišnjega: Biti mi daj!

Čovjek je anthropos, biće koje svoj pogled upire prema nebu; biće kojemu je suđeno uzdići se iznad pukog preživljavanja. Otuda razlika između postojanja, razlike među ljudima i među sustavima vrijednosti.

Na svakome je od nas raščistiti jesmo li ili nismo; jesmo li bili zarobljeni životom ili smo iz sebe uspjeli iznjedriti nešto lijepo, vrijedno i dobro na temelju čega bismo mogli očekivati da se i za nas može reći da smo bili.

Bonaventuri Dudi nije bilo dovoljno to da jest, on je želio biti na taj dublji način. Želio se prepoznati kao (barem) zrnce prašine univerzalne ljepote, onog svijeta i one ljepote koju je sebi čovjek odredio idealom i koju je u nedostatku većih riječi nazvao Bogom. Pjesmu Biti mi daj fra Bonaventura Duda smješta u atmosferu refleksije svjetlosti od strane mjeseca.

Za razliku od dana, mjesečina je barem u jednom smislu (a taj će se pokazati presudnim) čudesna. Mjesečina ukida oštre obrise stvari i uvodi nas u područja nejasnoća. Više nismo sigurni u stvari koje vidimo. Zapravo, ne vidimo ih dobro i to u nama razvija sumnju. Čudesna mjesečina donosi začudnost doživljaja po kojemu i sami – možda jesmo a možda nismo. Bonaventura Duda pjeva, misli i vjeruje.

Oduvijek sam volio mjesečinu.
U njoj se sve stvari čine
u isto vrijeme da jesu
i kao da nisu.

Mjesečina je medij poezije. Verlaine u Bijelom mjesecu piše o snenim granama i bijelom mjesecu koji blista u šumi. Mallarme u Priviđenju pjeva o mjesecu koji tuguje jer se poljubac o kojemu pjeva dijeli na ono stvarno i sanjano. Ali i glazbi je draga. Posebno su lijepe Debussyjeva i Beethovenova Mjesečina.

Bonaventurina je ona Beethovena. I nježna je, i tiha, i jasno nejasna, i melodična, i tužna i optimistična. U njoj kao da ima “više” Dudi toliko drage glazbe. Glazbena je to mjesečina koja također vodi do ruba na kojemu nam više nije jasno kako je moguća takva ljepota, je li ona ljudska, postojimo li mi koji u njoj možemo uživati…

Najnesigurniji su uvijek oni “sigurni” koji misle da zasigurno jesu. Oni su uglavnom podaleko od pravog bivanja. Puko postojanje i oslanjanje na red stvari i ljudskih odnosa ne pomaže nam u izvjesnosti u vlastito postojanje.

Tko nije posumnjao nikada nije niti postojao.

Bonaventura Duda svjestan je svog upitnog postojanja. Bivajući govorimo – griješimo. Postojeći donosimo odluke – griješimo. Dok god jesmo i pokušavamo opstati – griješimo. Svaka je egzistencija koja se diči prednošću nad esencijom zapravo bahatost oslanjanja na zaigranost predmetima, ljudima i hijerarhijama.

Fra Bonaventura Duda sumnja da jest, jer je ta sumnja pretpostavka mogućeg bivanja. Misliti naprosto da jesmo samo je zabluda postojećeg, zagledanoga u svjetlo obasjane, upojedinjene, grupe čestica omotane iluzijom vlastitoga ega.

Lijepo je biti ali je bolje i ne biti, nego biti umišljen i na taj način (ne) biti.

Čovjek je ono što može biti i do zadnjega dana ne može znati je li ili nije uspio biti ono što je mogao.

Bonaventura Duda je u ovoj pjesmi i čovjek i ono što je u njemu a što je više od čovjeka (ono do čega se uspeo, uzvisio). Duda se igra ljudskim i božanskim u sebi. Skrušeno zna da je samo pokušavao biti (i po tome je na tragu najvećih ljudskih duša), ali istovremeno se i ljudski, dječački, igra. Ako ga naime Bog odbije fra Bonaventura Duda kaže/pjeva/ispovijeda se:

A tada –
bolje bi bilo
da nije me bilo.

Fra Bonaventura Duda želi biti u Bogu. Njegov je duh i njegove su molitve usmjerene prema bivanju u Univerzalnome. I svjestan je odvlačenja od Boga od strane tijela, misli, hijerarhija, društva u cjelini, odluka koje se moraju donositi, teških vremena… ali želi biti i to jedino tako što bi bio u Bogu.

I žao mu je kad misli da nije, jer je lijepo biti (premda niti u to nije siguran). Sluti da bi moralo biti dobro, lijepo i plemenito biti u Bogu, odnosno biti na istinski način, biti više od egzistencije, biti čovjekom zagledanim u nebo.

U ljepotama svijeta, poput starih sufija ili kršćanskih mističara, fra Bonaventura Duda prepoznaje one dublje, vječne ljepote. I s ono malo što jest, on vidi koliko je lijepo biti. Otuda njegova pjesma, njegova molitva, ispovijed.

Jer samo je Bog onaj koji nikada nije na način da nije. On je oduvijek, i On samo – jest. Nama ljudima je ostavljena mogućnost da budemo ili ne budemo. Shakespeareovsko pitanje ima svoju dublju inačicu. Nje su svjesni bili duhovni ljudi koji su nadilazili pravila hijerarhija svojih institucija (bez obzira koliko su one posredovale u odnosima s Bogom).

Fra Bonaventura Duda je dječarac koji zaigrano gleda u lice Božje i naivnošću dječje duše moli za ono što je nemoguće: “Da jesam i samo jesam!” Bilo bi bogohulno o Jedinoga (koji uvijek i samo jest) tražiti da se bude na taj isti način. Ali Duda dodaje i pojašnjenje kojim se vraća svojoj ljudskoj sudbini:

Da jesam i samo jesam!
Vječno i zauvijek jesam – u Tebi!
Kako smo bili? Kako ćemo biti? Jesmo li bili? Biti?

Riječi poprimaju svakodnevna značenja. Temeljna riječ ljudskog postojanja – biti – postaje “pomoćni glagol”. Kao pomoćni glagol ona ono bitno ljudskoga života premješta u prostorije ispred čijih su vrata nabacane gomile otpada svakodnevice. Samo najuporniji cijeloga života rade na otvaranju prolaza prema tim prostorijama, istovremeno sumnjajući i u sebe i u svoje postojanje. No u jedno su sigurni: tko želi, može pokušavati i pokušati biti.

Poniznost tako prisutna u ponašanju i riječima fra Bonaventura Dude vidljiva je i u načinu na koji on govori stihove svog učitelja fra Bonaventura Ćuka (1903.-1940.): Hoću li i ja u raj? I fra Bonaventura Ćuk je dijete koje bi se proguralo do slatkiša, ali koje neće ostati razočaranim ako ga ne dobije jer zna kakvo je bilo (tog dana kada se dijele slatkiši  “Na niskom stojim”, govori Ćuk i to iskreno misli. Svi koji su ikada krenuli prema dubljim dimenzijama vlastitog postojanja znaju da su u životu uvijek dolazili u situacije koje ne dolikuju ljudima koji tragaju za takvim dimenzijama. Kod Bonaventura Dude, kao i kod prerano preminulog učitelja mu, postoji dječja naivnost, svijest o vlastitim greškama, ali i nada: skromnome je dovoljno i biti u kutu jer to znači – biti.

“Nikomu neću praviti sjene”, zabilježio je fra Bonaventura Ćuk u Dudinoj najdražoj pjesmi, pjesmi u kojoj se prepoznavao, pjesmi koja ga je nosila. Pjesnik Ćuk u pjesmi Hoću li i ja u raj? pušta druge prema svjetlosti, ne želi ih omesti svojom pojavom, želi biti u kutu, bez buke. Naziva sebe “odrpancem” koji će biti sretan i ako neki božji “znanac” moli za njega. Božje srce stavlja iznad raja. Ako nema mjesta u raju, ako je nebo malo, pjesnik se nada bivanju u Božjem srcu.

To nas ponovno vraća božanstvenoj, mudroj, dječački zaigranoj pjesmi/molitvi Biti mi daj. Fra Bonaventura Duda uspio je u sebi suzbiti žar egoističnosti, magnetizam predmetnoga svijeta, razlike među vjerama i ljudima, svoje i tuđe grijehe – i ući u predvorje srca Božjega.

I za kraj, osobno:

Kada mi je u posljednjoj godini svog ovozemaljskog života odgovorio na pismo – bio sam šokiran. Gledao sam u retke pisma tog blagog i nadahnjujućeg uma koji kao da su dolazili iz drugog svijeta. Želio sam mu samo iskazati poštovanje, a on mi je uzvratio pismom. Divnim pismom čovjeka koji razumije!

To su trenuci u kojima dobijemo potvrdu da se može i mora, kako bi Jaspers rekao – biti na putu, ili da se mora, kako bi Bonaventura Duda rekao – biti.

 

Sead Alić, profesor je na Sveučilištu Sjever. Sebe smatra osobom koja prije svega ostalog pokušava misliti. Tamo gdje mišljenje zastaje okreće se pjevanju. Tamo gdje ni mišljenje niti pjevanje više ne pomažu – prakticira tehnike i pristupe koje pronalazi kod mistika svih religija.

Redoviti je član Međunarodne akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i voditelj Razreda humanističkih znanosti.

Knjiga i tekstova objavio više nego je trebalo…

Više na www.seadalic.com