Petar Pismestrović:
Crne vrane

crne vrane su polja prekrile
tamo gdje je niklo sjemene života
zabijaju svoje oštre kljunove
čupaju iz zemlje mlade plodove
koji trebaju nahraniti ljude
grakću veliki gavrani
pobjednici tame
sve se mijenja
dolaze nova pokoljenja
život klija
iz velikih saksija
a vrane čekaju u gnijezdima
da sazri još jedna generacija

 

---

Mani se poezije

Mani se poezije, rekla je,
ne troši riječi bespotrebne,
ne sanjari.
Učini nešto stvarno,
dođi kao pravi muškarac,
poljubi me.
Ne mogu se s tvojim riječima nositi,
znam da ih imaš na kilometre,
ali meni ne trebaju riječi magične,
meni trebaju tvoje ruke nježne,
tvoji zagrljaji
i šum tvoga glasa u mome uhu,
trebaju mi tvoje usne
i tvoje tijelo.
Ne pjevaj o ljubavi,
ljubi,
ljubi svim svojim osjetilima,
a ne slovima i riječima.
Mani se poezije
vidiš da svi isto pišu,
koriste iste metafore,
iste izraze, iste fore.
Pročitaj nekoliko pjesama,
kojih u internetu ima
više nego zvijezda na nebu
i shvatit ćeš to što ti kažem,
svi se vrte u istom začaranom krugu,
svi piju s istoga izvora,
svi pišu o istim problemima,
o nesretnim ljubavima,
ljubomori,
patnji,
strastima,
čežnji ,
i smrti…
A ja,
ja želim tebe,
a ne tvoje pjesme,
želim te tako živog i toplog,
da mi umjesto stihova
pokloniš sebe.

 

---

Čudan san

Još jedna noć proći će bez vlaka
koga uzalud iščekujem,
oblaci sa zapada prijete najavljujući kišu,
a ja sam bez kišobrana.
Opet će snovi sići na nekoj stanici
koja nije u mojoj blizini
meni će ostati pretvoreni u noćne more.
Snovi su neiskreni i varljivi
izdaju te uvijek kad trebaš sretne zore
Probdjet ću još jednu noć
zamišljajući neke oči
u kojima se ogleda more.
Okrenut prama sjeveru
tražit ću zvijezdu sjevernjaču,
vjetar s juga će mi puhnuti za vrat
i dobaciti da se vraćaju ptice selice
koje je usput sreo i ostavio
na nekom otoku prije obala Italije,
čini se Lampeduzi,
možda su te ptice bili ljudi
koji traže sreću u svijetu nemilosrdnih.
Najavljeno je proljeće, ali i ono kasni
nikad ne stiže na vrijeme
kao ni vlak koga uporno čekam.
Noćas će šuma propjevati
pod dirigentskom palicom probuđenog vjetra,
tako je uvijek kad joj se zaplete u grane
i traži razlog da nestane prije nego svane.
Čudan je svat taj noćni vjetar,
javlja se kasno da ga nitko ne vidi,
a odlazi rano kao da ga je strah da mu ne narede
da i preko dana ostane
kad izbjeglice počnu napuštati Lampeduzu.

 

Petar Pismestrović rođen 1951. godine u Sremskoj Mitrovici. Nakon mature u Zagrebu upisuje Fakultet političkih nauka, a od 1972. radi kao profesionalni karikaturist. Jedan je od osnivača i idejni tvorac Hrvatskog društva karikaturista (HDK). Surađuje s više od 100 različitih magazina i dnevnih listova. Do sada imao više od 50 samostalnih izložbi.  Sudjeluje na mnogobrojnim svjetskim i domaćim festivalima karikatura, osvajao nagrade Objavio deset knjiga karikatura. Ilustrirao knjige, radio plakate, omotnice za ploče, maskote i slično. Piše poeziju, romane, priče, aforizme, anegdote i humoreske. Živi u Austriji i radi za Kleine Zeitung. Romani: Ljudina, Puška, Neobična djevojka, Vidio sam i sretne ljude, Glumac svoga života, Sve zbog jedne karikature, Lukine žene. Piše ljubavnu, protestnu, angažiranu poeziju, priče, aforizme, crtice, anegdote, zapise.