slušao filozofiju prije četrdeset i nešto proljeća
onda se prebacio na drugu katedru
slušao jednog čovjeka
ideali mu na stol sipali iz rukava
rukovet slatkih laža
skupljao u polovini mozga
sanjao kuću lijepih riječi
i slika i proljeća
protutnjali ratovi izbjeglištva
neidentificirana kora zemljina
otišli u muk vremena ideali
o ljepoti riječi
nema studija ni učitelja
kako manipulirati s ljudima
kibernetika mačji kašalj
manipulatori probisvjetovi
dupelisci zazivaju jesen
bedacima ih viču nisu se snašli
o ovome postratnom vremenu
bilježnici smrti
upisničari nestalih i ranjenih
kirurzi riječi
seciranih do atoma
a umjetnost ko bedak i filozofija samo šuti
Igle i izložbe
Kad gleda izložbu slika
vrsnog autora
na Internetu…
Sve zamrzlo
suhoburica štipa
Internet kašljucavo grabi
napinje očne jabučice
do bola.
Sjeti se igle velike užarene
kako precizno kopa
izvlačeći kap života na jednom kontinentu
sjeti se igle užarene
kako titra u zavodu
javljajući kataklizmu
i one koju čekamo ko’ spasitelja.
Kakve veze ima slikarstvo sa iglama?
Ugasi računalo.
Suncokreti su baš bez veze…
Pokušaj
strugala po bedrima sve naplavine rijeka nemirnih
strugala po licu sve biljege prošlosti
izbrazdane likove pradjedova (ne i baba i prababa)
oslovljavane po imenu očeva i djedova naših i muževa i sinova naših
a gdje su moje pretkice moje nijeme žene iz povijesti
ušutkane u toplini domova uzeli im glasove i riječi
samo mucavo izgovaraju slogove
dijelile značenje na dva tri ili četiri sloga
koja u današnjem vremenu postojanja ne znače ništa
strugala po bradavicama uma ispupčenjima na tijelu
sve nepravde od pamtivijeka željela sagraditi sretan svijet od dva čovjeka
Eve (Have) i Adama (Adema) ravnopravne tisućljetne priče…
željela se pretvoriti u sina koji kocka i plaća velike račune
koji vozi bijesne automobile i spava u luksuznim hotelima s kim stigne
onda uzme kalašnjikova i bombu pa krene u rat
nakon što sve prođe pjevaju mu pjesme u slavu
nikad mu niko zamjerio nije što pobi na tisuće ptica
što sjeme pradjedovsko prosu tko zna gdje i kuda…
željela izbrisati tragove sebe sa svoga tijela i postati nešto drugo
možda kora stoljetne breze koja u genima ne nosi naznake pradjedovske…
bezumno moje struganje – svijet ima identitet nekog sina…
Sjećaš li se…
Prva proljetna zora u rumeni usnila,
kamen okupan morem,
lađe što plove u susret uraganima…
Rascijepilo se vrijeme u nevremenu
na dvoje
četvoro,
u beskrajne plutajuće atome.
Ništa ne umire
u postojanju cijepanja u nedogled,
atomskih reakcija i prvih sutona u predvečerju.
Želio si sva blaga ovog svijeta
ubogo djevojče ugasilo vatre beskraja,
ostavilo pustaru na izvoru života,
mukli glas vremena neka utiša,
sve neizrecivo
ostalo u pokidanim listinama.
Raznose sada vjetrovi riječi,
od nemila do nedraga putnici idu,
samo te pitam
kako ćeš utišati glasove proljeća
i ono što bi upisano u vremenu
našeg zadnjeg susreta.
Šutiš ko zalivena misao,
ni glasa ni treptaja nema,
boli samoća od praiskona
pohranjena u rub haljetka
djevojčice sa žigicama.
Mećava
Od jutra do zore
kaskaju za nama žute jeseni
ko’ trulež crvotočnog zuba
ciči i zavija u klancu
neobuzdana misao
prolivena u slapove
ničega i ponovnog ustajanja
u nekom strnjištu na dnu
zaboravljenog puta.
Sreća
kad naša brda ozelene
i šljivik se okupa modrinom neba
tamo u dolini
začujem glasove
dedo, dedo, evo nas
prvo ona majušna
proba letit ko’ tica kad se vrati
stope zapliće u travi
padne pa se diže i opet me zaziva
a onaj srednji moj unuk
ko’ moj djed rahmetli
ide uzbrdo šljivikom i vikne
djede šta to radiš
najstariji od njih troje ode u kuću nani prvo
sjedne na sećiju i gleda kroz prozor kad ćemo nas troje doći
jesam li sretan pitaju me
jašta nek sretan
kad zovnu dedo kud ćeš, bolan, veće sreće
Budi
deder budi nijem i budite nijemi
svi koje zovem navodno svojim
i ništa ne recite
budite glina
zemlja teška
oblikovat ću vaše riječi
po svojim viđenjima
rastočit ću vaš um na dvoje
malo za vas
više za mene
prašnjava trunčica neka bude vaša
možete jesti i piti
disati zrak ako ga ima
onaj veći dio je moj tako
u proglasu piše
ne možeš bolan misliti kako ti nalože
vlati proljetne trave
slijedi moj put i bit ćeš zaštićen ko’…
Pustara
danas ću sve zbaciti sa sebe
skinuti plašt lažnih pogleda
rastočit se u bezdan
otjerati prastare priče iz krletke
ogolit ću sve brežuljke i poljane
noktom u bedrima urezati kartu svijeta
i sve pustare na štavljenoj koži jelena
zatitra damar negdje u lijevoj plećki
pokretač se javi i reče
pustare nema sve je u krugu
i ona bezvodna progovara
beskrajno puno riječi stavi na hastal
drveni pa mahni lepezom lišća
stvori uragan razarajuću misao
milozvučni neki novi početak
Ajka Tiro Srebreniković, rođena u Duvnu, 1961. godine. Na Univerzitetu “Veljko Vlahović” Titograd (Podgorica), diplomirala srpskohrvatski jezik i književnost jugoslavenskih naroda i narodnosti. Magistrirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na Odsjeku književnosti s temom “Koncepcija likova u romanu Derviš i smrt Meše Selimovića”. Odslušala i ispolagala ispite na doktorskom kulturalnom studiju tog fakulteta. Objavila četiri knjige.
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.