Marginalno i većinsko u književnosti

Postoji sasvim određena unutarnja dijalektika oko ovog pitanja. Ono samo ima ponajprije vlastite obrasce i ikone koji je određuju i zbog kojih možemo sveukupnost pisanih djela izbjeći shvatiti kao totalitet. To znači da onkraj takve predodžbe postoji i mogućnost drugačijeg određivanja i čitanja nego što je to uobičajeni kulturni ili literarni standard. U protivnom bi jedina književnost od pravijeka do danas bile isključivo svete objave i tumačenja namijenjena uzvišenim umovima i nadmoćnim pojedincima. Doduše takve intencije dijakronijski se obnavljaju u našoj (i svakoj drugoj) nacionalnoj književnosti nastojeći određene pisce, krugove, klanove ili ideje učiniti ”svetim” i jedinim književno važnim, dakle, totalitarnim. Često to ovisi i o pojedincima koji se predstavljaju kao ”babice”, bolje reći ”škrabice” nacionalne književnosti, utvarajući si da bez njih ni nje ne bi bilo. Prema suvremenoj epistemologiji pismenost je na sreću jedan važan temelj jednakosti, pa je tako i književnost široko dostupna, i teško da može održati obrazac kako je stvara i razumije neka literarna sekta ili klan odnosno partikularno društvo iz interesa. U pauperiziranim nacijama kao što je naša upravo je taj model isključivosti i nametanja više socijalnih i obrtničkih postulata dominantan. On naravno gubi iz vida opću karakteristiku književnosti da je ona prisutna i bez  sinekura, ”poznavaoca”, ”ministranata” itd., dakle da je dostupa i da postoji i izvan zatvorenih grupa i cjelina.

Naša književna scena posve je nesposobna da se riješi pred-demokratskih tradicija, pa sve vrvi od književnih ”čarobnjaka” (također komesara) koji imaju funkciju autoritarnog nazora nad piscima, odnosno onima koji im dopadnu šaka (nikako pera), zbog čega je i književna produkcija u debelom podbačaju na europska i šira iskustva. Goethe je to većinsko mnijenje definirao rečenicom: ”Ti si ono što jesi i ne možeš sebi izbjeći”.

Za razliku od tog trenda osjećanje i shvaćanje da sve može biti drugačije otvara drugi prostor, područje riješeno pozicije moći, i zato daleko demokratičnije. Naime, književna sloboda temeljno ne preza od prilike da se bolje i jače izrazi, pa premda to bilo i marginalno u odnosu na strogo definiranu stečevinu ili trend, vladajuće mišljenje, dogme i umišljaje. Odbacivanje predodžbe modela većinske književnosti kakvo se danas nudi znači slobodno reagirati na utjecaj okoline i izraziti marginalnost kao način oslobođenja od vladajućeg književnog pesimizma. Koliko god da se, dakle, taj marginalni zahtjev za sveopćim publicitetom čini nemogućim, pismenost je ipak na njegovoj strani, iako je većinska književnost i dalje marginalizira kao temeljno ljudsko pravo.

foto: izvor h,d,p