Olja Knežević:
Migrena

Na Novoj cesti, u zgradi bioenergetičara, lift je bio dobro održavan, ulijevao je povjerenje, kao i čovjek blagih očiju koji mi je otvorio vrata, rekao: “Hvaljen Isus.”

Voistinu hvaljen? Izgovorila sam to kao pitanje, pa se predstavila i previše mu čvrsto stisnula ruku. Iznenadio se, vidjela sam mu to u očima, i htio pokazati da je on taj kod kojeg se dolazi po snagu. Pojačao je stisak. Popustila sam.

Zatim, ležim na krevetu određenom za terapiju, jastuk je udoban, ekstra lardž model medicinskog, preko jastučnice bioenergetičar je zategao prekrivač od gaze, na uši mi stavio velike slušalice, podesio ih je po mojoj glavi, proširio ih jednom, dvaput, krc, krrrc, naučila sam voljeti svoju veliku glavu i onda kada pripadnici određene struke, koja se u datom trenutku bavi mojom glavom, ne uspiju sakriti iznenađenje. Krrrrc. Pustio je klasičnu muziku i rekao mi da zatvorim oči.

“To vam nije migrena”, odmah je zaključio. “Vaš su problem sinusi.”

Ljudi koji nemaju migrenu misle to je glavobolja razmaženih, “umjetnički nastrojenih”. Sinusi su konkretni, lakše ih je razumjeti. Pustiću ga danas, odlučila sam, svaku sam školu platila, pa ću i ovu, dobro je da su krevet i jastuk udobni, odspavat ću uz Bacha, a onda ću, u povratku na brdo, kupiti Zomig, prije toga u Lidlu slane bademe. Da, liječenje bioenergijom prekrižit ću u svom planeru, nikada se neću vratiti nadriljekaru koji ne vjeruje u migrenu.

“U grču ste”, rekao je. “Opustite se.”

Opustite se – kletva je bačena. Krv je odmah pojurila, uzjogunjena, prema vratnim žilama. Bubnjanje u sljepoočnici i zaključak: još jedan od onih koji misle da su me odmah pročitali, pa mi soli pamet i još će to i naplatiti. Ja sebe najbolje poznajem, kada ću to shvatiti, kada?

Zamislite se negdje gdje vas ništa ne može povrijediti, bio je uporan bioenergetičar.

Sebe želim transportirati na provjereno i sigurno mjesto: u plićak mora od Pržna, ispred hotela Maestral, u vrijeme kada mi nitko na toj obali nije tražio plažne propusnice, a ja sam, stomaka položenog na pijesak plićaka, naslonjena na laktove, u intimnoj igri nježnih talasa i moje mlade kože i međunožja, zamišljala što me sve divno u životu čeka, a što ću uvijek moći, po sto puta, prelamati u razgovorima s prijateljicama, koje su sa mnom na plaži. I ništa nas ne može povrijediti, premda nije da se to svakodnevno ne pokušava, jer mlade smo i život vrca iz nas, a ljudi to ne mogu trpjeti, imaju potrebu na to nagaziti, velikom silinom, kao na zmiju (uvijek te zmije i njihov misterij), al’ uzalud im trud, mi imamo jedna drugu, imamo more, ugrijani pijesak što iz tijela isisava otrov, i imamo smijeh.

Ta se slika, koju sam prizivala jer ona je, od kad sam otišla živjeti drugdje, čuvala i štitila moju nadu da se mladost može, kulinarski rečeno, revizitirati, na krevetu kod bioenergetičara otima od mene, i, pod dejstvom se sile jače od puste želje, preobraćuje u nešto mnogo starije, potisnuto duboko u sivu masu poznato-nepoznatu, koja me fascinira i nimalo ne plaši jer znam da je, iako puna iznenađenja, ta masa moja, i sve je što iskoči iz nje – moje. A toga je trena siva masa na površinu izbacila sliku mene i djevojčice koja je svakome tada još uvijek bila Nanica, a meni je to dugo i ostala; stajale smo ispred klavira u njenoj kući pored benzinske pumpe u centru grada, u kojoj je odrasla ona, polusestra moje majke, u kojoj su odrasli i moj ujak i moja majka. Tamo, u dnevnoj sobi, pored Petroff klavira, na uho prislanjam veliku školjku, koju mi pruža Nanicina majka, govoreći da iz te školjke mogu čuti šum mora. I Nanica tada svoju glavu prislanja na moju, i tako, iz tog spiralnog oblika, možemo skupa čuti more, iako, sada to znam, slušamo svaka svoj krvotok. Sjećam se njenih očiju, sjaja u njima – sjaja koji u tom trenu pobjeđuje njenu rano nakupljenu tugu što bila je pretskazanje jednog mučnog života – sjaja usled otkrivanja magije povezanosti s morem, s beskrajem.”… dok glasovi nas ljudski ne probude,” piše Eliot na kraju Prufrokovog ljubavnog pisma – “… a onda smo potonuli…” Kraj ljubavi.

Na jastuk bioenergetičara pobjegla mi je suza, puls se ubrzao.

“Opustite se”, on ponavlja. “Opustite se…”

I dalje nema pijeska iz Pržna, već mi u misli dolijeće Anita, koju sam tako malo znala u Londonu. Umrla je mlada, od raka, za sobom ostavila sinove od deset i dvanaest godina, i muža koji ih, ni dok je bila na terapiji, nikada nije doveo u školu. Sada će morati, tvrdi moj mozak u opuštanju. Morat će on da im bude i otac i majka. Nježna Anita, predala se raku, kao da je od lošeg muža pobjegla još gorem ljubavniku u naručje. U London je došla iz Švedske, i nikada više nije išla u svoju zemlju, a ja sam stalno pravila i grabila prilike da idem u Crnu Goru, koja je daleko od svega, do koje se putuje tako što presijedaš ili zanoćiš u dodatnoj, srednjoj zemlji.

Ne, Anita nikada nije išla u ljekovite posjete svojoj uređenoj rodnoj zemlji. Izgleda da je više ljubavi dobijala čak i u Londonu, nego u Stockholmu, Uppsali ili Lidingu iz štokholmskog arhipelaga. Lidingö, otok bez adresa, javlja mi se na krevetu tokom seanse, jer tamo je rođena Lotte Kierkegaard, još jedna Šveđanka, koju sam poznavala davno, kao srednjoškolka u Americi i koja mi je rekla da je njena adresa u Švedskoj: Lotte Kierkegaard, Lidingö, Sweden. Lotte, svima bizarna, tako bizarna, what a bizarre Swedish girl, govorili su surovi kalifornijski srednjoškolci, razočarani nakon što su vidjeli da su, umjesto najavljivane seks-bombe iz skandinavske erekto-mitologije, umjesto nordijske plavuše, vretenastog tijela i s kosom punom kristala, dobili osorljivu, riđokosu Lotte, snoba velikih dimenzija i ambicije, zaljubljenu u Princea, za kojeg je tvrdila da će ga upoznati i postati mu ljubavnicom. Svi su prevrtali očima, na tu izjavu okretali leđa i zarazno se smijali jer su čak i najnemaštovitiji među njima mogli zamisliti komičnu sliku tog para, velika Lotte i mali Prince skupa na motoru, u čizmama i hlačama na šljokice, a ja sam dodatno zamišljala i kako joj se predak Søren u grobu prevrće, ali je Lotte Kierkegaard ostala u Kaliforniji, završila fakultet – Berkeley! – i svojem je ljubljenom Princeu godinama nakon toga bila studijska menadžerica, a onda je to isto bila i Michaelu Jacksonu. Ne znam gdje je sada Lotte K., koja je ispunila svoj san i zatim nestala s interneta.

Anita je umrla, rekle su mi Francuskinja i Japanka prilikom moje nedavne posjete Londonu. Prije svega, prije njene dijagnoze i mog odlaska iz Londona, pokazivala mi je, u dvorištu škole u koju su nam išla djeca, lagane vježbe koje svi treba da radimo ujutru, i koje su sasvim dovoljne za razgibavanje, rekla je, kao da beremo jabuke, kao da kosimo travu, okopavamo tikve. Svugdje ista stvar, u Uppsali, u Gornjoj Gorici i na Trešnjevci, svugdje je tjelesno poniklo iz lova, iz radova u polju.

Uvijek je bila tako tužna, rekla sam im, i nikada nije otišla kući. A ni muž joj nije bio dobar.

Da, Ollie, rekle su, u pravu si, sad kad razmislimo o tome, tek smo pred kraj njenog života i saznale otkud je Anita, iznenadile smo se, nije ni govorila engleski s naglaskom strankinje, nikada je nismo pitale zašto barem ponekad ne ode kući, kod svojih, sama, bez djece. I nikada joj nismo upoznale muža. Kako si ti sve to znala i primijetila?

Zato što primjećujem takve stvari – da tužna žena ne posjećuje mjesto gdje je rođena, iako, provjereno, “i sami zidovi rodne kuće liječe” (Čehov), da joj glas oslabljuje a usne preblijede kad mi šturo odgovara na pitanja o mužu – zato i imam migrenu.

Dobar, dobar je jastuk bioenergetičara, na koji polegne pacijente. Krupnija varijanta medicinskog. Otvaram jedno oko. Njegovi veliki dlanovi lelujaju iznad mojeg čela.

“Sve je u redu”, kaže. “Osjećam kako vam se sudaraju sjećanja. Pozdravite ih i pustite da pođu svojim putem. I probajte to što češće prakticirati dok ne postane navika.”

*

Fokus, 24 sata dnevno, govorio je moj otac. Mozak stalno da je uključen.

Znao je da je njegova mršava kći s podočnjacima naslijedila njegovu sklonost maštanju, njegovu osjetljivost. Zato: fokus nikada da ne popusti, ponavljao je, da bi me zaštitio.

Preživjela sam, ali kontrola fokusa, ili fokus na samokontroli, postavili su se iznad divljine svega što mi je nudila sudbina. Iznad autentičnosti. Otud migrene, koje ništa ne može otjerati. Oduvijek je migrena nepogrešivo znala kad sam god išla protiv sebe, protiv svoje prirode. Dolazila me je kazniti. Ništa nisam shvatila, toliko dugo, da sam je do kraja razbjesnila i razočarala, i odlučila je biti stalno tu, tinjati, pa mi i svakodnevno sijevnuti osvetoljubivim podsjećanjem na još prisutne tragove lažne mene. Kada više ne budem glumatala sebe, i kada me migrena konačno napusti, s tom će boli, vjerojatno, otići i neke moje ljubavi.

Nekoliko godina kasnije, negdje ću pročitati da na migrenu, ipak, uveliko utječe trigeminalni nerv čiji su završeci smješteni iza sinusa. Šteta takve prozaičnosti; kod mene je bila jedan od glavnih likova…

 

Olja Knežević, rođena u Podgorici, maturirala u Kaliforniji, diplomirala na katedri za engleski jezik i književnost Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Živjela je u Londonu 2004-2014, gdje je 2008. magistrirala kreativno pisanje na Birkbeck koledžu Univerziteta u Londonu. Dobitnica je Overall prizea za najbolji magistarski rad 2007/2008. Sada živi u Zagrebu. Od 2008. objavljuje kratke priče na crnogorskom, hrvatskom i engleskom jeziku. Kratka priča Učionica (The Classroom) 2009. obavljena je u antologiji FREEDOM Amnesty Internationala, uz priče poznatih svjetskih autorica i autora. Osamdesetak kolumni/priča iz magazina Art, poslije ukoričenu u zbirku Londonske priče juga, 2013. Romani: Milena & druge društvene reforme, 2011. (tri izdanja: u Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji); Gospođa Black, (2015. Crna Gora, 2017. Srbija); Katarina, Velika i Mala, dobitnik nagrade VBZ-a za roman godine, 2019.