Ebtehaj Navaey:
Zašto prevođenje Enesa Kiševića na perzijski

Dah

Riječ se ne može izgovoriti bez daha, govorili mi perzijski, kineski, indijski, grčki, latinski, arapski, hrvatski ili bilo koji svjetski jezik – riječ bez daha izgovoriti ne možemo.  Dakle, dah je osnova govora, osnova života. Dah je razumljiv svim jezicima. Zato ptice i pjevaju samo dahom, njima je za pjesmu dah sasvim dovoljan.

Ali što ćemo s pjesnicima, s glumcima? Oni bez riječi nisu ništa. Velika je umjetnost kako pisati, kako govoriti, a da nam riječ ima vrijednost daha; jer svakim dahom mi smo u biti pupčanom vrpcom vezani za  Sveizvor postojanja. Hoće li taj Izvor u nama biti čist ili ćemo ga mutiti svojim mislima, ovisi o nama samima. Malo je knjiga, malo je pjesnika čije riječi imaju vrijednost daha, čije riječi imaju ljudsku toplinu a svemirsko značenje.

Svijetu je ugodna toplina sunca, draga mu je toplina ruke, ali mu toplinu ljudske riječi ništa zamijeniti ne može. Sve više slutim da je samo za tu svrhu ljudima dah i stvoren kako bi ćutjeli sudisajnost sa svima onima koji su ovaj dah udisali.

Pjesma u prozi, Enes Kišević

 

Iz Irana sam u Zagreb došao prije tridesetak godina. Čim sam svladao hrvatski jezik toliko da mogu čitati književna djela, počelo je i moje upoznavanje s piscima i pjesnicima iz zemalja Balkana. Hrvatski sam najbolje učio čitajući hrvatske pjesnike. Tako sam uz Matoša, Ujevića, Šopa, Šimića, Cesarića, Dragojevića – došao i do poezije Enesa Kiševića. Imao sam veliku sreću što sam Kiševića i njegovu poeziju upoznao još davne 1995. godine i što sam bio u prilici pratiti izbliza njegovo stvaralaštvo u proteklih dvadesetak godina.

Riječ je o pjesniku koji je po mnogočemu poseban i koji s lakoćom sjedinjuje u sebi više različitih umjetničkih i kulturnih identiteta. Enes je porijeklom iz Bosne i Hercegovine, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Kao mladić došao je u Zagreb i diplomirao glumu na Akademiji dramskih umjetnosti. Iako je većinu života proveo u Hrvatskoj, kod Enesa se još uvijek osjeća snažna povezanost s njegovom prvom domovinom, Bosnom. Dugi niz godina aktivno se bavio glumom i ostvario mnogo zapaženih uloga u kazalištu i na filmu. Pored glume, Enes se od mladosti bavi i pjesništvom. Autor je oko 20 zbirki poezije i nekoliko dramskih djela. On je i glumac i pjesnik. Enes je jedan od onih pjesnika koji vjeruju da su riječi žive, koji vjeruju da poezija može i treba preobraziti čovjeka. On je pisao stihove kako bi poeziju poklonio ljudima, to je oduvijek bila njegova misija. Zahvaljujući tome još u mladosti je osvojio pažnju najšire publike i postao jedan od najradije čitanih pjesnika u regiji. Gradovi i sela, škole i fakulteti, radijske i televizijske emisije, kulturni centri i tvornice u brojnim gradovima Balkana dočekivali su Kiševića raširenih ruku da im govori  poeziju i da ih uvjeri u snagu pjesničke riječi. Ta snaga Enesovih riječi bila je i ostala most koji povezuje njegovu publiku u Beogradu, Sarajevu, Ljubljani, Podgorici, Zagrebu i drugim gradovima Balkana i Europe.

Iako je Balkan pun geografskih, jezičnih, vjerskih i kulturnih podjela, Enes Kišević je, riječima prof. Seada Alića „(…) pjesnik koji je nadživio i nadrastao sve podjele među ljudima Balkana; koji je svoje stihove govorio i govori u svim sredinama, bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost njegovih slušatelja. Pjesnik je to koji je pobijedio rat među ljudima, pobijedio mržnju i podjele. Čovjek koji je svojom poezijom i atmosferom, koju je stvarao na svakom svom nastupu, pokazao da je ostalo živo to srce čovjeka Balkana i da je žedno riječi mira, suosjećanja, razumijevanja – ljubavi.“

Jednom prigodom, prije 23 godine, dok se rat u Bosni i Hercegovini približavao svome kraju, Enes mi je dao nekoliko svojih ratnih pjesama za prijevod. Među njima je bila i pjesma „Havino preklinjanje“. Kad god čitam tu potresnu pjesmu ponestane mi daha. Kažu da prijevodom pjesma gubi četvrtinu svoga smisla. Moj je pokušaj bio da približim Enesovu poeziju, koliko god je to bilo moguće, perzijskom jeziku, da udahnem život Enesovim riječima u jednom novom jeziku. Taj proces prenošenja riječi iz jednog jezika u drugi, odnosno oživljavanje smisla u novom jeziku iziskuje mnogo napora, strpljenja i truda. Na tom sam putu imao nesebičnu pomoć, stručnu pratnju i podršku gospođe Meimanat Mirsadeghi kojoj ovom prilikom zahvaljujem.

Kada smo predstavljali knjigu u Iranu među prisutnima je bio Asghar Farhadi filmski redatelj, dvostruki dobitnik Oskara. Čuvši Kiševića kako govori o perzijskim pjesnicima obratio se prisutnima: „Dvije stvari su na mene snažno utjecale: živimo u vremenu kad zbog društvenih okolnosti osjećamo svojevrstan manjak samopoštovanja. kad čujemo da netko tko dolazi iz druge kulture govori o Hafizu, Sa’diju i svemu što smo imali i još uvijek imamo, taj prividni osjećaj nestaje. Kada ste Vi govorili o Hafizu, Sa’diju, o našoj kulturi, o pjesniku Šamluu, Sohrabu i pjesnikinji Forug Farohzad, to na mene više utječe nego kada o tome govori neki moj zemljak. Jako su mi se svidjele Vaše pjesme, posebno zadnja pjesma koju ste govorili (Havino preklinjanje) o dvosmjernom odnosu majke i Boga: odnos ljubavi prema Bogu i žaljenje Bogu. U svakom slučaju hvala Vam i želim da Vaš boravak u Iranu bude pun uspomena i da nam dođete ponovo. Hvala Vam i na pjesmi koju ste posvetili mom filmu. Zadnji stih gdje govorite da Terme ima dvije ruke i meni otvara novi put. Zahvaljujem i gospodinu Dehbašiju koji se toliko trudi i uvijek je čvrstog koraka. Zahvaljujem i svim velikanima ovdje u dvorani od kojih sam puno naučio.“

Kao prevoditelj koji je svaku Enesovu pjesmu pročitao nebrojeno puta, mogu reći da sam tijekom tih iščitavanja i traženja pravih riječi za prijevod nailazio na mnoge sličnosti između Enesove poezije i poezije suvremenih iranskih pjesnika kao što su Sohrab Sepehri i pjesnikinja Forug Farohzad. U Enesovoj sam poeziji uočio poetsku nježnost, ljubav prema prirodi i svim živim bićima jednog Sohraba Sepehrija, hrabrost da se progovori o društvenim tabuima pjesnikinje Forug Farohzad, realistički pristup Ahmada Šamlua, minimalizam Hušanga Ebtehadža.

Prevodeći jednog pjesnika iz Europe na perzijski i pronalazeći brojne sličnosti između njega i iranskih pjesnika, trudio sam se dokazati da svaka riječ – naročito poetska riječ – može biti most. Most između ljudi, njihovih osjećaja, most između dobrih i boljih ljudi, između vjerovanja, između tijela i misli, života i smrti, realnosti i irealnosti. Enesove riječi su takve: one povezuju i spajaju.

Pa ipak, Enes smatra da zadaća pjesnika nije samo povezivanje, spajanje, nego osluškivanje poruka prirode. Zašto? Zato što po njemu jedinu izvornu i veličanstvenu pjesmu kreira sama priroda. Zbog toga Enes u Kaštelima, na jugu Hrvatske, ima jednog prijatelja starog više od 1500 godina: maslinovo stablo s kojim dijeli svoje poetske tajne.

I na kraju, želim reći da je prevođenje Enesove poezije na perzijski –  od prve prevedene pjesme do objavljivanja pjesničke zbirke u Iranu – trajalo točno 18 godina. Njegova zbirka na perzijskom pod nazivom „Sepide ke sar zad“ sada je punoljetna, spremna da samostalno započne živjeti u novom jeziku, spremna da se upozna  s čitateljima u Iranu.

Govoreći dva Hafizova stiha na perzijskom, Kišević je prisutnima rekao: „Dva puta sam u životu progovorio – prvi put jezikom svoje majke, a sad, govoreći Hafiza – materinskim jezikom poezije.“

Enes je govorio svoju poeziju na četiri promocije u tri iranska grada. Imao sam čast biti uz njega u Teheranu, Širazu i Isfahanu i promatrati publiku kako ga prati. U nekim sam trenucima imao osjećaj da iranska publika razumije hrvatski jezik. Ta je komunikacija bila toliko duboka da je i sam Enes imao osjećaj kao da govori poeziju u Zagrebu, Rijeci ili Ključu, a ne u nekoj stranoj zemlji. Kad god sam čitao perzijski prijevod njegovih pjesama, po reakciji publike bih shvatio koliko dobro razumiju pjesnikov jezik, kako dišu zajedno s njim, kao sudisajnici.

Nakon 11 dana boravka i putovanja po Iranu, Enes Kišević postao je poznat među mnogobrojnim poklonicima poezije. A to i jest pravi smisao prevođenja – dijeliti ljepotu pjesničke riječi drugim narodima jer dobra riječ nema međa, nema državnih granica, ona je svuda dobrodošla. Na predstavljanju knjige u Isfahanu rekao sam publici: „Radostan sam da će Enes, u vašoj čitalačkoj samoći, moći sad razgovarati s vama perzijskim jezikom –  jezikom Rudakija, Firdusija, Mevlane, Sadija, Hafiza, Sohraba Sepehrija i Forug Faro.

 

Ebtehaj Navaey (Ebtehadž Navai) rođen je u Iranu 1965. godine. U Zagrebu živi od 1987. Na Stomatološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu završio je stomatologiju i specijalistički studij ortodoncije. Radi u struci od 1998. kao specijalist ortodont. Član je Hrvatskog ortodontskog društva (HOD) i Hrvatskog društva ortodonata (HDO). Godine 2014. je po preporukama pacijenata (www.najdoktor.hr). izabran za najboljeg ortodonta u Hrvatskoj. U slobodno vrijeme bavi se književnim prevođenjem s perzijskog na hrvatski i obrnuto. Autor je zapaženog prijevoda perzijske poezije Budi biser, biser budi (VBZ, Zagreb, 2010., 2012)., perzijsko-hrvatskog rječnika i nekoliko priručnika za učenje perzijskog jezika. U Iranu je objavio prijevode proznih djela Miljenka Jergovića, Danila Kiša, Enesa Kiševića, Drage Štanbuka i Ivabe Brlić Mažuranić . Član je Hrvatskog društva književnih prevodilaca (HDKP). Vanjski je suradnik i savjetnik HRT-a za prevođenje filmova i dokumentaraca. Predsjednik je Hrvatsko-iranskog društva Irandustan.