Jagoda Kljaić:
Golubov poklon

Dječak je znao da se ne smije oznojiti. Opet bi u njegovu mršavu guzu i još mršavije ruke morali ubadati igle i kroz njih uvlačiti lijek, najprije izvučen istom iglom iz bočice sa zanimljivim gumenim poklopcem, imao je hrpu takvih u dvorištu, slagao je od njih kućice, ograde, mostove i ceste, piljkao se s njima umjesto s kamenčićima, stariji brat mu je donosio najbolje primjerke, najljepše oblutke s obale, njega mati nije puštala ni s bratom ni samoga čak ni na put prema rijeci; on je ispao vragu iz torbe, potiho bi znala reći, ne bi onda ni inekcije koristile, majka je govorila inekcije, odavno je to bilo, dječak još nije pošao ni u školu, trgne se kad danas čuje da odrasli i obrazovani kažu inekcije, kao da ništa nije napredovalo osim godina, od doktorovih flašica je, ipak, najviše volio graditi kućice za pse, uzorke je nalazio u seoskim dvorištima, do njih je mogao na noge, dobro ih pregledati izvana i iznutra, kao što je shvatio, čim je prohodao, da ptičja gnijezda ne može dohvatiti i vidjeti kako izbliza izgledaju; zato nakon prvog sakupljanja flašica nije ni pokušavao sastaviti gnijezdo, iako je jako želio, a još više, najviše i najjače od svega mogućeg, želio je izgraditi kućicu za golubove.

Vidio je jednu na putu do grada. Do doktora koji je prestao dolaziti nakon što mu je pala temperatura, ali je ocu strogim glasom naredio da maloga mora dovesti za mjesec dana u bolnicu na kontrolu, pa je otac u rano jutro dana koji je zaokružio na kalendaru izvezao traktor i oni zajedno u varoš, bilo je lijepo proljetno jutro, i sad, kad o tome jutru razmišlja, pita se kako bi sve završilo da je bila ciča zima, bi li mu se upala pluća vratila, ali shvaća da je doktor znao što govori, bila je to vožnja od pola sata, i to je ono što tek sad razumije, koliko je puta kasnije preletio razdaljinu od kuće do dućana, škole, apoteke i ambulante na biciklu, časkom posla, ali onda, kad je išao s ocem prvi put, imao je pet godina, i najjače mu se u sjećanje urezala jedna zidana prizemnica, u čijem je dvorištu, malo dalje od bunara i na suprotnoj strani od šupe, bila kućica, podignuta, otvorena, od letvica, a u njoj se bijelilo perje, otac je promrmljao to je golubarnik, znao je da dječaka treba podučiti, a uvijek je to radio na tih način, kao da poručuje sad to nije važno, tek toliko da čuješ, sjetit ćeš se jednog dana.

Kućica za golubove ostala je dječakova neispunjena želja. Otac je davao prednost životinjama za rad, vuču, hranu, golubovi su bili pri kraju mogućeg i proširivanog popisa, onda mladićev odlazak u udaljeni veći grad, srednja škola, još dalje fakultet, posao, ženidba, djeca, smrti oca i majke, unuci, penzija, sve se samo kotrljalo i hvatalo jedno drugo, ono iza nestrpljivo gurkalo ono ispred da ubrza, pomakne se, napravi mjesta dolazećem, imao je samo mjesec manje od sedamdeset kad su mu dva goluba sletjela na ruku i rame u milijunskom gradu u koji su ga odvele neke sretne okolnosti, letjeli su oko njega u životnom međuvremenu galebovi, vrane, ptice rode, čavke, lastavice, slavuji, vrapci, ševe, gnjurci, čaplje, kopci, šljuke, djetlići; golubovi su se uvijek nekako držali povisoko, kad bi im bacio kruh kroz otvoren prozor najprije su čekali da on vrati glavu i ruke u svoj prostor, onda su skupljali mrvice, uvijek neko odstojanje, razmak, rezerviranost, dostojanstven odmak, kao da su svi golubovi svijeta znali za njegovu neispunjenu želju, kao da se njihovo razočaranje prenosilo pârenjem, spajanjem kljunova i krila, hranjenjem mladih i sve tako u lanac nedogledni njegove izdaje vlastite želje, ali i golubljih.

I sad ta dva na gornjim dijelovima njegovog tijela. U velegradu u kome je prvi, a vjerojatno i posljednji put u životu, udaljenom dvije i pol hiljade kilometara od roditeljskog dvorišta, muče ga, zašto su sletjeli, ne poznaju se, njih nikada nije hranio, zaključuje da je stvoren golublji lanac, godinama povezivan i spajan, sjeća se jednoga ranjenog goluba, ozlijeđenog krila, pokunjen, bolestan, onemoćao, čučao je ispred ulaza u njegovu zgradu u onom velikom gradu, baš onu večer kad je zaprosio buduću i još uvijek sadašnju životnu družicu, a ona oduševljeno rekla da, hoću, unio je goluba u tuđi stan u kome je privremeno, uz novčanu naknadu, živio, namazao mu ranu ljekovitom pomadom, rastopio četvrt aspirina u vodi koju je golub popio, nije imao onih doktorovih bočica, samo kutijice s bijelim tabletama, većim i manjim, za nekoliko dana ptica se oporavila, vratio je goluba na pločnik, uzletio je i od tada se vrlo rijetko sjetio te ptice, samo o viđenjima uginulih, pregaženih, smrznutih, mrtvih ptica, tko može tvrditi da se taj njegov golub nije zaljubio u golubicu koja je živjela pedeset-stotinu kilometara dalje, pa njihovi potomci onda u nekoga srodnika opet stotinu kilometara dalje, golub se uvijek i s lakoćom vraća domu svome, može preletjeti i pet stotina kilometara za devet sati ali samo u smjeru gnijezda, prema voljenoj golubici, mladima, i tako se potomstvo onoga njegovoga, pod utjecajem ženke, udaljavalo od početnog gnijezda, gradilo nova, za svako koljeno samo pedeset-sto kilometara dalje, ali za njega, sad na pragu sedamdesete, u proteklih skoro pedeset to su hiljade kilometara, zato su ova dva sletjela na njegovo tijelo u gradu čijim krovovima, krošnjama i pločnicima vladaju, u njima su posljednji genetski tragovi oca-prapočetka, onoga koga je mladi profesor geografije izliječio i spasio uginuća, njihova životna zadaća bila je pronaći mladića-starca, podsjetiti ga na mladića-dječaka, vratiti ga u roditeljsko dvorište, prizvati mu petogodišnjeg unuka…

… Eno ga, hita do zaraslog dvorišta. Kućica za psa, na kojoj je još uvijek vidljivo Reks, raspada se, vrata izvaljena u travi, prepuna golubljeg izmeta, davno je naučio što je potrebno: pocinčana žičana mreža, drvene letve, daske, cigla, malter, šperploča, lesonit, stiropor, visina od jedan i osam do dva metra, sa temeljom od dva i pol metra na koja obavezno liježu dva kata, vrata i prozori okrenuti ka jugu, golubovi vole sunčeve zrake, užurbano rade dva petogodišnja dječaka, jedan jači i spretniji, manji mu pruža, dodaje, moraju usporiti, dječak zna da se ne smije oznojiti, prebolio je nekoliko upala pluća, još jedna u ovim godinama mogla bi biti kobna … gradi li to golubarnik za golubove ili za sebe, u visinu ili u dubinu … manje je važno, samo želi da ga nitko ne može dosegnuti.

8. 1. 2018.

 

Jagoda Kljaić rođena je 1950. godine, završila je Fakultet političkih znanosti zagrebačkog Sveučilišta i ima višegodišnji staž u novinarstvu. Piše kratku prozu i poeziju. Objavila je deset knjiga, od kojih je zbirka pjesama na banijskom narodnom govoru koji nestaje, Sa druge strane štreke, do sada štampana u tri izdanja, na latinici i ćirilici. Bila je višegodišnja kolumnistica portala e-Novine i objavila zbirku Crveni karanfili – Izbor 100 kolumni. Šest mjeseci nakon razornog potresa na Baniji objavljena joj je zbirka Kuća sa zelenim barkodom – Priče iz epicentra. Pjesme su joj prevedene na poljski, slovenski, bugarski i makedonski jezik. Živi u Glini.