Enes Kišević:
Zaustavljene slike iz djetinjstva

Misli

Bilo bi dobro imati neku gumicu u glavi, neki brisač – pa sve što ti u sjećanju nije po volji, jednostavno izbrišeš, zašaraš. Kao pisci kad sjednu pisati knjigu. Ovo ti se ne sviđa, u koš. Ovo ti se čini dobro, baciš na papir. Pa ti to zapisano miriše po halvi, pa vratiš ono što si odbacio. I sve tako činiš dok ne nađeš riječ koja neće biti ni slatka, ni gorka, već umjerena. Da, ali takve mogućnosti naše sjećanje nema. Kakav ti je život, takvo ti je i sjećanje. Ti možeš od drugog i od papira sakriti istinu, ali je ne možeš sakriti od sebe. Pa ipak bolje je imati i bilo kakvo sjećanje, nego nikakvo. Jer i od ružna sjećanja još samo gore može biti kad čovjek hoda i gleda, a ničeg se ne sjeća. Zato ti je najbolje kad god možeš misli svoje zaposliti s nečim – zabaviti ih da povazdan nešto rade u vrtu, ili u vinogradu, ili po kući, ili s olovkom. Bilo što. Samo da nisu besposlene. A čim sunce zađe, najbolje ćeš se briga riješiti, ako i one zađu.

 

Snovi

 Danas sam odlučio na brzinu pregledati neke značajne scene vezane za moje snove. Evo, zaustavit ću ovu sliku: tu sam još na Majčinim prsima. Samo što nisam zaspao. Vrtim jednom rukom svoju, a drugom Majčinu kosu. Isto činim što i Sara. Čim kažem Sara, odmah mi se preko svih misli pojavi njen lik. Vidim je kako štrika nogama, dok nosom udara u dva mliječna vala.

Ovdje imam pet godina. Sjedim uza zid. Borim se sa snom. Svako malo klimnem glavom – to ja pospan sebe budna pozdravljam. Bojim se sklopiti trepavice, jer će mi sve to što vidim ući u ove moje male oči: i pod, i ormar, i lampa… čak i ona muha što me sa zavjese gleda. A gdje ću onda biti ja? Vani ili unutra? Na čemu ću stajati ako sam sav unutra?

Ovdje se sasvim lijepo vidi kako se trenutak prije sna, jer nikoga uz mene nema, grčevito hvatam za svoju lijevu ruku. Odmah se osjećam lakše, jer se ipak za nešto pouzdano držim. Pa iako sam sav u snu glava mi je za svaki slučaj vani. Tijelo mi se polako oslobađa težine, još malo i moj će se grob zajedno s kostima podići u zrak. Misli mi ovaj čas otkrivaju, da su i ptice pernati grobovi u letu. Eno, opet sam preletio mjesto u koje sam se uputio. To nije to, kažem sebi. Ovdje sam već bio. Ovdje mi je sve poznato. I tako nastavljam letjeti dalje, sve dok ne izletim kroz rasanjene oči.

Kako mi se ovaj san skoro čitav život bar jednom godišnje ponovi, uviđam da sve ono što bi mi misli željele saznati i ostvariti, da sve to u mojem snu već postoji. Zato uvijek i prelijećem sanjani krajolik. Cilj nije u cilju, cilj je u samom letu. Što bi se i za ovo pisanje moglo reći.

Kada bih pouzdano mogao znati što ću noćas sanjati i što će mi se sutra, ako se probudim, dogoditi – tada bih mogao odgovoriti na pitanje koje mi se samo od sebe nameće: jesu li misli zrcalo sna, ili je san zrcalo misli? Za sada, jedini točan odgovor koji mogu dati na to pitanje jest moje slijeganje ramena. Što bi u prijevodu značilo: ne znam. Možda. Nisam odavde – veliki sam siromah pred svojim rođenim umom.

 

Osjećanja

 Moja svijest o meni ne potječe od sjećanja, nego od osjećanja. Prvo sam ćutio dodir i toplinu Majčinih grudi. Ćutio sam njihov okus i miris. Pod njima sam sklupčan u snu slatko spavao ćuteći se zaštićen kao u utrobi. Ne znam jesam li ikada više u snu i na javi osjetio takav štit nježnosti i sigurnosti. Sada me jedino još misli mogu vratiti u to stanje. Moje prvo pamćenje vezano je s vidom. Prvo što sam vidio bile su ruke i ogromne nacerene glave nad mojom kolijevkom od lipovog drveta, koju je otac donio u rano prvomajsko jutro 1947. u Bosanskoj Krupi, na rijeci Uni.

U sobi bi se prvo čula škripa jelovog poda, žutog od ribaće četke, potom bi se uz pospanu svjetlost poput bršljana obavijao cvrkut ptica zavlačeći se u moje bubnjiće – a onda bi se najednom nada mnom raskrilile Majčine ruke i visoko, visoko podigle me popraćene gugutavim riječima. Tako sam bio sretan kad bi te ruke dolazile i podizale me, a tako sjetan kad bi me spuštale u kolijevku, u san – u taj prisjenak smrti što nas cijeli život navikava na odlazak. Kakav odlazak, rekla bi Sara. Smrti nema, sve je život. Da sam tada znao tu Sarinu misao, ja se ne bih bojao sna. Ali san je poput vode odnosio sve moje misli i ja sam imao potrebu prije sna grčevito se uhvatiti za neki čvrst oslonac. Ako uz mene nije bilo majke, sestre ili brata, sam sam sebe za ruku hvatao ili vrtio kosu oko kažiprsta. Tako nastale ove moje kovrče.

Montažni stol

Na montažnom stolu pregledavam koliko je toga već snimljenog: ne to, to bacaj! Ovo odreži do tu i prilijepi na onu scenu s mokrenjem na ranu. Da, da ovo bi moglo biti zanimljivo: bosonogi dječak spotiče se o kamen. Gleda rascopan nožni palac kako se pred njim otvara poput pupoljka. Smiješi se jer mama upravo kuha slatko od ruža. Bez obzira što ljudi prolaze, dječak svlači hlače i mokri na ranu. Ispire je, a onda s puta grabi prašinu i zatrpava krv. I kao da se ništa nije dogodilo, nastavlja hodati: jedna noga na zemlji, druga u zraku… Da nije tako, bio bi drvo ili ptica. Ali on baš voli što je dječak. I kad trči, i kad skakuće, i kad ide u školu – uvijek je jedna noga na zemlji, a druga u zraku. I dobro je da je tako. Malo hodaš iz kukova, malo iz koljena, malo iz zglobova – i pokriješ se prašinom.

 

Pisanje na kamenu

Ništa mi u djetinjstvu nije bilo slađe nego osamiti se na neki kamen i pisati. Mogao sam sjesti na travu, mogao sam poravniti nasred prašnog puta, ili se posaditi na neki panj, ali ne – ja sam baš tražio kamen. Tu sam se nekako najbolje osjećao.

Njemu samo daj olovku i malo papira, i ti si s njim miran – govorila je mati ocu – ništa mu više ne treba: olovka, papir i neki kamen. Tek sad vidim koliko su te Majčine riječi bile točne. Cijeli dan sam mogao posvetiti fizičkim poslovima, ali u smiraj dana, u ljetni ili jesenji suton, volio sam biti sam. To je bilo samo moje vrijeme i nerado sam ga davao drugima.

Ako bi mi tada netko i pokušao prići, uvlačio sam se u oklop. Smetalo me je promijeniti čak i položaj nogu pri sjedenju, a kamo li trpjeti nečiju nazočnost. I dok bi tako uronjen u meku svjetlost sutona razmišljao kako smiraj i svitanje imaju jedan trenutak kada se uopće ne razlikuju (a to je ona točka u kojoj se sijeku svjetlost i tama), baš tada bi netko naišao i mlatnuo me pitanjem: „Smišljaš li ti to nešto? Smišljaš, jel da? Skupljaš pod trepavice?“

Točno sam po tonu promatrača znao o kakvom je čovjeku riječ, i je li vrijedno dignuti glavu ili ne. Čak ako bi ta nametljiva prilika i šutjela, znao sam točno po načinu šutnje koliko će u njoj izdržati starac, koliko starica, koliko neki moj vršnjak, ili pak zalutali pas. Svi su oni imali samo jednu namjeru: zavirit u moje misli. Da sam im odmah pročitao to što sam pisao, oni bi vjerojatno samo odmahnuli rukom i pustili me na miru, ali ja nisam dizao glave, i to je njih jako kopkalo i privlačilo.

Taj moj mir ih je uznemirivao. Čak i psa – ali on bi bar mahao repom, gledao malo, lanuo dva – tri puta, i otišao. No oni su stajali i buljili – strugali nogama po zemlji kao da su ugazili u nešto, pa brišu cipele, ili su pak glasno pljuvali, nakašljavali se, podrigivali, mijaukali, meketali … A ja sam, za to vrijeme, pokušavao iz dubokog daha prijeći u sasvim plitki dah – uvježbavao sam zapravo svoju strpljivost držeći se za olovku da ne potonem.

Ako je netko plakao ili tražio pomoć, podizao sam glavu i ostavljao pisanje. Isto sam činio ako bi netko pozdravio ili prošao putem pjevajući. Ali one koji su zastajkivali samo zato da bi mi dobacili podrugljivu riječ, nisam imao volje ni pogledati. Pogotovo kad bi vrhom jezika ćuškali riječi preko usta u nekom polutonu, bez imalo iskrenosti. Zanimljivo, taj me poluton kod svitanja i sutona ne smeta, a nervira me kod ljudi.

– Dat ću ti svoju sestru, ako mi dadneš taj papir i olovku – nagovarao bi me Ibrahim.

– A ja ću ti dati dva kruga mojim novim biciklom – govorila je Ljubica – ako samo meni pročitaš što si napisao.

– Više ti neću posuđivati svoju gumicu, ako iz ovih stopa ne prekineš pisati na tom kamenu i ne pođeš sa mnom praviti indijansku strijelu – vikao bi na mene Momčilo.

– Ne mogu – uzvratio bih.

– Zašto?

– Ne mogu ostaviti jednu misao koja mi je danas došla.

– Pa ponesi je sa sobom. Nema u njoj valjda sto kila.

– Nema, ali ako je sad ostavim nikad mi više neće doći.

I tako bih sjedio na kamenu i pisao, potpuno nesvjestan da sam u toj svojoj slatkoj osami sva svojstva kamena u sebe upio.

Kamen je stvrdnuta tajna – stvrdnuto ništa. Ni u čemu nije ukorijenjen. Potpuno je neovisan. Niti kome smeta, niti od koga što traži.

– Kad ideš sa sahrane, sjedni na prvi kamen – govorila je mati – kamen će svu smrt iz tebe izvući. Povratit će te u život.

Bože, je li i onom kamenu na groblju kao i meni sad na ovom krajputašu? Ćuti li se i on ovako lagahno?

Pogledam prema groblju i najednom vidim obrnutu sliku, kao u vodi.

Kamen sjedi na meni.

– Kako si rahmetli Enese? – pita me vesela pridošlica, i ne sačekavši moj odgovor pruži mi ruku: – Čestitam ti na sijedoj bradi – veli.

– Hvala – uzvratim, jer vidim da me čovjek od srca pozdravlja. Brada je tu – mumljam sebi u bradu. – Još samo da je … A što će mi i ona pod starost, pamet je za mlade ljude.

 

Enes Kišević rođen 1947. u Bosanskoj Krupi. Nakon gimnazije završene u Ključu dolazi u Zagreb, gdje 1971. diplomira glumu na Akademiji kazališne i filmske umjetnosti. Imao je zapažene uloge u brojnim kazališnim predstavama, glumio u filmovima, televizijskim serijama, radijskim i televizijskim emisijama. Prvom zbirkom poezije Mladić nosi svoje prve pjesme na ogled (1974.) stječe naklonost publike i kritike. Objavio je tridesetak knjiga i postao jedan od najpoznatijih i najpopularnijih pjesnika u široj regiji. Ujedno, slavan je po nadahnutom govorenju poezije, ne samo vlastite, nego i velikih svjetskih i domaćih autora. Dobio je mnoge književne nagrade, a zbirke su mu postizale danas nedostižne naklade. Često je surađivao sa slikarima i skladateljima. Pjesme su mu prevedene na dvadesetak jezika te uvrštene u antologije.