Marijan Grakalić: Manjine želimo učiniti vidljivijima

Književnik, glavni tajnik nedavno osnovanog Manjinskog društva pisaca: Mislim da imamo dovoljno sposobnosti da dohvatimo vrijednosti koje su u prijašnjoj epohi bile ostvarene – da prihvatimo da kulturu čine i oni drugi, ne samo nijema ili nevidljiva većina

Hrvatska je početkom 2021. dobila novu strukovnu organizaciju pod imenom Manjinsko društvo pisaca. Osnivanje i nedavno predstavljanje ove organizacije zbunilo je mnoge koji se bave odnosom kulture i manjinskih politika u Hrvatskoj. Na pres-konferenciji, koja je organizirana tom prilikom, istaknuto je da je cilj udruženja “razvoj bogatstva jezika, kultura, tradicija, književnosti i umjetnosti”. Razgovaramo zato s Marijanom Grakalićem, jednim od osnivača i članom izvršnog odbora MDP-a.

Prvo i očito pitanje: zašto ste u ovim okolnostima osnovali Manjinsko društvo pisaca?

Okolnosti su uvijek ovakve ili onakve, no ideju da se krene ka novom društvu pisaca dao je Sead Alić u svom tekstu “Većine i manjine – Nagovor na pokretanje manjinskog društva pisaca” koga sam još u rujnu prošle godine objavio na svom portalu Radio Gornji grad. On tu piše o promijenjenoj slici društva u novim političkim i kulturnim okolnostima, koja očito zahtijevaju i drugačija strukovna rješenja od tradicionalnih. Ta su se razmišljanja poklopila i s očekivanjima i razmišljanjima mnogih autora koji pišu na portalu, tako da smo Bosiljko Domazet, Alić i ja krenuli k tome da formaliziramo jedno novo društvo pisaca.

U programu stoji: “Manjinsko društvo pisaca je udruga organizirana kao nevladina, nepolitička strukovna organizacija spisateljica i pisaca utemeljena na načelima ravnopravnosti, solidarnosti i humanosti” – zvuči kao da ste svjesni neželjene ironije ovih riječi u kontekstu hrvatskog društva?

Ta ironija nije isključivo hrvatska izmišljotina, odnosno stvarnost. Ona je prisutna u svim zemljama bivše zajedničke zemlje, jer u svakoj od njih biti manjina danas znači biti obilježen. Dakako, ja nisam manjina (nacionalna) u Hrvatskoj, ali jesam par desetaka ili više kilometara dalje, u nekoj drugoj zemlji, koja je povijesno u istom kulturnom prostoru. Tako ispada da smo svi mi manjina u prevladavajućoj i strogo nacionalno ograničenoj kulturi. Radi se o tome da se manjine, njihova kultura, pismo, riječ i književnost podrže i ovdje i drugdje, i materijalno i kroz dijalog i umjetnost. Inače sami sebe stavljamo u prostor kulturne izolacije, nekreativnosti i svojevrsnog kulturnog geta. Mislim da imamo dovoljno sposobnosti da dohvatimo vrijednosti koje su u prijašnjoj epohi bile ostvarene, ali su propale u našim mitovima, mržnjama i ratovima. Naime, da prihvatimo da kulturu čine i oni drugi, ne samo nijema ili nevidljiva većina.

Nije li svaki neovisni pisac, što znači autonomni um, po sebi već u manjini?

Naš veliki manjinski pjesnik Johnny Štulić u famoznoj pjesmi “Pametni i knjiški ljudi” ima stih: kažem Čeri da smo stranci/ kao što to i Morrison reče/ usamljeni marginalci /polusvijet, i to je svojevrsna istina o tome. Pozicija intelektualaca, dakako i književnika kao primjera života umjetničke autonomije, jest marginalna. U tom kontekstu marginalci također upućuju na okosnicu manjinskog društva. Književni život pretpostavlja i potrebne neposlušnosti kako bi se bilo slobodnjakom i izrazila vlastita nezavisnost. Naravno, unatoč obrascima, ritualima, tradicijama, poželjnom ponašanju, komercijalizaciji. Neki dan me jedan mlađi kolega pitao mogu li mu slikovito objasniti što znači biti manjinskim piscem. Kako on živi u malom mjestu kao i ja, odmah je shvatio. Elem, kad uđeš u gostionicu malo svi zamuknu, kao došao je pisac, književnik, pjesnik, nešto. Pa gledaju preko tebe. Negdje odostraga. Okreneš se da vidiš koga gledaju, ali tamo nema nikog drugog. Dakle, taj drugi si ti. To pokazuje odnos sredine prema onom što se najčešće ne razumije. Bolje prolaze profesori, doktori, učitelji, knjigovođe i slični. Pisac ustvari ne smije biti naivan, on je uvijek drugi.

Što namjeravate postići? U rasporedu snaga, izgleda kao unaprijed izgubljena bitka.

Društvo je zajednica pojedinaca koji su, vjerovali li ne, već svaki ponaosob nešto postigli. Nema nekog pritiska da se mora pošto-poto raditi ovo ili ono, sudjelovati u bilo čemu ili ne sudjelovati. Jedna od važnijih ideja je učiniti manjinsku kulturu i književnost, marginalce, vidljivijima u društvu. Kultura ima svojstvo da bude dostupna. Zato se razmišlja o uspostavi novih medija koji bi to omogućili. Ne samo digitalnih već i analognih. Možda neki radio ili televizija.

Kao pripadnici takozvanih manjina, Srbi i srpski pisci koji su jedva izvojevali pravo na postojanje i status mogli bi se naći uvrijeđenima na prijedlog i na vaš koncept.

Treba dijeliti konkretno od formalnog. Nisu Srbi u Hrvatskoj manjina zbog književnosti i pismenosti, već po preambuli Ustava iz 1990. godine, kada je Hrvatska prestala biti zajednicom hrvatskog i srpskog naroda, a ovi potonji uvršteni su u manjine. To je dovelo, uz druge stvari, zna se, do niza strahota i stradanja kod oba naroda. To je, uostalom, opće poznato. Manjinsko društvo pisaca načelno je udruga gađana, a ne politička partija ili pravni komitet bilo koga pa i srpskih pisaca. Mi djelujemo po načelu ravnopravnosti i ne zagovaramo nikakve egzaltirane čerge i mistifikacije.

Vaš potpredsjednik Sead Alić kaže da “biti dijelom manjine zapravo je blagoslov” – ovo bi mnogi mogli doživjeti kao ironiju također, kao sarkazam ili porugu.

Ja ga mogu razumjeti i ne mislim da je to poruga zato što je “blagoslov baštiniti multikulturni identitet”. Zašto bi on bio sarkastičan? Još je uvijek puno aktualnije i kritičnije sjetiti se Krleže, hrvatske kulture i srpskog junaštva, tih velikih “istina”. Zar ne mislite da smo već preumorni od toga?

Ovo što vaš kolega govori, dajući primjere, zapravo vraća sve na uvijek jedan te isti implicirani zaključak: nije li onda jugoslavenski kontekst, sa svojim višestrukim identitetima pod jednim krovom bio bolji, ali se ni članovi ove organizacije ne usude to izgovoriti?

Izvrsno pitanje. Možda nismo dovoljno napredni kako su to bili naši očevi, majke, djedovi i bake. No ne radi se ni o kakvom zazivanju Jugoslavije, već o pronalaženju modela i načina dijaloga većine i manjine koji nije konceptualno opterećen. Ne mislim da je to lako, ali sam siguran da je dijalog potreban.

 

Naslovna fotografija: Sanjin Strukić, PIXSELL
https://p-portal.net/marijan-grakalic-manjine-zelimo-uciniti-vidljivijima/