“Na početku bijaše Riječ…”, kaže najčitanija knjiga na svijetu. A što baš riječ? Što ne svjetlo, zvjezdani prasak, otvorena vrata… Mickey Mouse? Ili riječ jest isto što i svjetlo, prasak, otvaranje – ona moć koja osvjetljava, iznosi, otvara i pruža nam naš svijet.
U svakodnevnom životu riječ tretiramo nekad kraljevski, a nekad maćehinski. Kad kažemo: “Vola se drži za rogove, čovjeka za riječ”, “biti od riječi”, “dati riječ”, “pogaziti riječ” – pripisuje joj se značenje onog suštinskog za čovjeka. Tada riječi, kako kaže Meša Selimović: “nisu samo nazivi predmeta, već označavaju celokupnost čovekovu”; one su “otpečatak razuma”, jer “u razumu oživeo je i živi jezik, u jeziku živi razum”, pa je “slovesan isto što i razuman” (“Za i protiv Vuka”). S druge strane, skloni smo izjaviti: “to su samo riječi”, “to se samo tako kaže”, “djela – ne riječi”, “riječi sve zakompliciraju” itd., a govorenje poprima oblike brbljanja, trabunjanja, blebetanja, mudrovanja, govorkanja – čime riječi činimo bezvrijednima, bez-smislenima, kao i govorenje, i sebe same.
Kako izvesti jezik iz ovog raskoraka na put “pravoslovlja”? Ako se ne priklonimo uvjerenju da to samo Bog zna, nego prihvatimo da je čovjek jedini izvor, korektor i sudac ljudskog kazivanja, ostaje nam da sami – bez zagarantiranog, unaprijed i za vazda danog “točnog odgovora” – propitujemo što i kako mislimo kad govorimo, što riječima oblikujemo, stvaramo, što je istinito, što iskrivljujemo, što lažemo, što zaboravljamo. Zadatak nimalo lak, a nismo mu ni naročito skloni.
Nešto staro, nešto novo, nešto posuđeno i ništa “blue”
U promišljanjima o jeziku često se zaziva vraćanje starih, zaboravljenih riječi, koje u sebi nose tradiciju, govor naših predaka, jezik za koji smo se borili (borimo) tražeći nacionalni identitet i koji je, eto, samo naš. Uz to obično ide i negativan stav prema “tuđicama” – onima koje su se već nekako ugnijezdile u našem jeziku i onima koje u njega ulijeću s globalizacijom (uz kukavičja jaja “imperijalističkog” engleskog) i omasovljenjem komunikacije pomoću moderne tehnologije i društvenih mreža, u kojima slike potiskuju riječi, a ove se sve više sažimaju u fraze, floskule, poštapalice i kratice.
Međutim, okretanje starim, zaboravljenim riječima nije tako idealno i neupitno kako izgleda na prvi pogled. Prvi razlog je jedna od bitnih funkcija jezika: mogućnost komunikacije. Koliko god podržavali stare govore i riječi, nikome ne pada na pamet da prijavu ili ponudu za posao piše riječima npr. istriotskog, vlaškog ili arbanaškog jezika, i skoro nitko u svakodnevnoj komunikaciji ne koristi lijepe stare riječi “smičak”, “sladilo” ili “lučidba” – jer više ne stanuju u našem jeziku i životu. Jer je jezik “živ organizam, reka koja neprestano teče, i neprestano se bistri i muti”, kako kaže Selimović. On se mijenja onako kako se mijenja naša stvarnost i mi sami. Neupitno je da je važno čuvati stare riječi i jezike, zbog ljudi koji njima još govore i njihova načina života, zbog leksičkog i tradicijskog bogatstva, znanstvenih istraživanja itd. Ali upitno je koliko inzistiranje na pukoj (ne-promišljenoj) uporabi starih riječi – bilo ono vođeno nostalgijom, političkim pragmatizmom ili znanstvenom zanesenošću – okrepljuje jezik i razvija njegovu životnost, a koliko ga sputava i zaustavlja, zaustavljajući i sam život. I tu više nije u pitanju samo kako komunicirati s drugima, nego kako živjeti u sadašnjem vremenu.
Drugi problem je što naše “stare riječi” nisu samo slavenskog porijekla, nego u njih spadaju i one koje bismo rado protjerali – tuđice. Narodi ne žive kao “Pale sam na svijetu”; utječu jedni na druge kroz ratove, osvajanja, trgovanje, ekonomske i političke integracije. Pri tome jezik gubi djevičanstvo i oplodi se stranim riječima, koje tijekom vremena narod izgovara glasovima svoga jezika i koristi prema njegovim gramatičkim pravilima. Pa one – nazivane: “posuđenice”, “usvojenice”, “primljenice” – postaju “domaćice”, domaće riječi, a u nekim slučajevima i “omiljenice” (narod i dalje ide “na marendu”, ili “na gablec”, a ne “na zajutrak”). Niz riječi koje su po porijeklu grecizmi i latinizmi, talijanizmi, turcizmi, germanizmi itd. (u nacionalističkom nasrtaju na jezik odokativo trpani u vreću “srbizama”) postale su tako integralan, ravnopravan, živući dio našeg leksičkog bogatstva.
Još jedan problem: mnoge “tuđice” nije lako, pa ni moguće zamijeniti. To se ponajprije odnosi na riječi u svakodnevnoj upotrebi, kao što su turcizmi: džep, čarapa, papuča, sandala, jastuk, pamuk, boja, bubreg, rakija, kava itd., ili germanizmi: krumpir, keks, roštilj, deka, šminka, majstor, šalter, kugla itd. Odnosi se i na toponime, nazive gradova, sela, otoka, brda, polja i sl. koji su nastali prožimanjem slavenskih i stranih imena, čija bi preinaka iziskivala ne samo lingvistički nego i nezamisliv (ako uopće moguć) administrativni napor. A odnosi se i na svijet glazbe jer nemamo svojih riječi za: operu, simfoniju, rapsodiju, sonatu, mjuzikl, orkestar, note, dur, mol, takt, fortissimo itd., kao i na znanosti, gdje za mnoga područja, polja, grane i pripadnu terminologiju nemamo adekvatne prevedenice (živo me zanima kako bismo u duhu hrvatskoga preveli riječ “ginekolog”).
Jezik za kojim tragaju pisci i pjesnici
Neki pisci i pjesnici, kojima je riječ važna kao i zrak koji dišu, na svoj način propituju puteve ka izvornosti jezika. Tako Miroslav Antić kazuje: “Postoji govor koji će neko otkriti sutra, a možda niko neće ni pokušavati da ga otkrije” (“Govor”, “2.”). To je “jezik značenja, a ne dijalekt naziva”, kojemu je stalo da dopre do biti: “Postoji lepota lepote. Postoji istina istine, stvarnost stvarnog” (isto). Stoga je to “pra-govor svega” (“San”, “22.”), koji se osluškivanjem saznaje i svemu nas uči – “govor života” (“Uhodeći komete”, “19.”).
Gotovo istim riječima započinje i Mak Dizdar: “Ima slovo staro što će s jutra doći / Ima slovo novo al nestane s noći / Jedno živi za se Drugo / Razdaje se” (“Slovo o slovu”, “Jedanaesto”). Težeći slovu “tajnom”, “što glagoli svima”, ovaj se pjesnik moli: “U tom moru raznoslovlja / bit će nešto pravoslovlja / (Sačuvaj me molim ti se / pričuvaj me / mutne / vode / praz- / nos- / lov- / lja)” (“Slavoslavlje”).
Meša Selimović govori kako se “jezik može bogatiti i unutrašnjim razvitkom, sam iz sebe (…) otkrivanjem tajni i mogućnosti koje u sebi krije”. “Upijanjem svojstva jezika, a ne učenjem pravila, stvara se onaj jedinstveni jezički osećaj koji pomaže da živ, nedogmatizovani jezik, čije mogućnosti treba neprestano otkrivati, postane sredstvo izraza za žive, nedogmatizovane misli, jer: lepše misli – lepši jezik.” (“Za i protiv Vuka”)
Engleski pisac Neil Gaiman govori o “prvom jeziku”: “U mom snu, to je bio jezik onoga što jest, i sve što je njime izgovoreno postaje stvarno, jer ništa što je rečeno tim jezikom ne može biti laž. To je najosnovnija građevna cigla svega što jest. U svojim sam snovima koristio taj jezik da iscjeljujem bolesne i da letim; (…) rekao bih na tom jeziku: ‘Budi cio’, i oni bi postali cijeli, ne slomljeni ljudi, ne više, jer sam govorio jezikom oblikovanja.” (The Ocean at the End of the Lane”)
Zašto se na tom jeziku ne može lagati? Ako je jezik usredotočen na “lepotu lepote”, suštinu, držeći se “pravoslovlja”, a odmičući se od “praz-nos-lov-lja”, bivajući u stalnom suglasju sa “živim, nedogmatizovanim mislima” ljudi koji su “cijeli”, u sebi cjeloviti – onda je on nužno upućen na otkrivanje istine.
Bez-smisleno i s-misleno i govorenje
Velika opasnost za jezik, svakako veća od tuđica, su prazni, šablonizirani, lukavstvom prizemnog uma smišljeni, samo na vlastitu korist usmjereni govori kojima su skloni političari i drugi rukovoditelji, mediji, povrh svega reklame, ali i “običan” narod. Siromašni s-mislenošću i istinitošću – a “obogaćeni” intencijom dogmatiziranja, manipuliranja, obmanjivanja, dopadanja, osvajanja i/li senzacionalnosti – ti govori zlorabe, instrumentaliziraju jezik, pa su zapravo grobari jezika. Njima uz bok stoje ukalupljeni izrazi, fraze i floskule, poštapalice, skraćenice i “sliko-priče” (bilo iz domaćeg ili stranog zamućenog izvora) koje se – jer je to uobičajeno (“tako se govori”, “tako se samo kaže”), ili pak moderno, lakše, “cool” – posebno uz pomoć Interneta, šire i ponavljaju bez razmišljanja. Takvi su vidovi govora opasni jer uljenjuju i zavode mozak, a sobom nose osiromašenje jezika (i ne samo jezika).
Možda je vrijeme da počnemo razmišljati o tome što i kako govorimo, što znače riječi koje koristimo, i kako ih koristimo: za otkrivanje sebe, svijeta, ili za prikrivanje, obmanjivanje, ili “baš me briga”. Taj napor mišljenja nije rezerviran samo za znanstvene radove, nego je zadatak svakoga i svakodnevno. I za to ne treba velike učenosti, ni dušebrižnih institucionalnih, posebno ne političarskih naputaka – samo budnost svijesti i odgovornost prema sebi kao mislećem biću i svijetu koji svojim mišljenjem/kazivanjem, makar i kao naizgled neznatna “mala kap”, su-oblikujemo.
Imajući to na umu, pitanje je jesmo li zaboravili prave riječi, pravi govor, ili “valja nama preko rijeke” da bismo tek (na)učili govoriti.
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.