Portal Radio Gornji grad i Suzana Matvejević u suradnji s Manjinskim društvom pisaca u Hrvatskoj raspisuje Književnu nagradu Predrag Matvejević.
Nagrada se dodjeljuje za književno djelo bez obzira na žanr – eseje, pripovijetke, poeziju, romane ili hibridne forme koje, uz neupitnu književnu kvalitetu, na određeni način odražava vrijednosti uključivosti, otvorenog društva, ravnopravnosti i istinske slobode govora, te uopće humanističke vrijednosti koje je Predrag Matvejević zastupao.
Nagrada se dodjeljivala svakog 7. listopada (na njegov rođendan) za knjige izdate u posljednje tri godine na području “regije” (odnosno bivše Jugoslavije), dakle za knjige izdane 2018.,2019., 2020. godine.
Knjige trebaju biti izvorno pisane na hrvatskom, srpskom, crnogorskom ili bosanskom književnom jeziku, ili prevedene na te jezike ako autori pripadaju slovenskom, albanskom ili makedonskom jezičnom području. (Time se ne bi izražavao nikakav politički unitarizam, već činjenica da je ovo kulturno i književno područje i dalje upućeno jedno na drugo kao prirodno tržište, iz jezičnih i kulturnih razloga. Ujedinjeni u različitosti, poput Europe, sličnosti su ipak opstojale, iako su različitosti politički prevagnule).
Knjige je potrebno u tri primjerka dostaviti do prvog rujna (1. 9. 2021.) na adresu: Manjinsko društvo pisca, Petrovogorska 16 A, 10 000 Zagreb
Knjige će ove godine ocjenjivati stručna komisija u sastavu Suzana Matvejević, Darija Žilić i Nera Karolina Barbarić.
Autor Djela koje bude najbolje ocijenjeno nagradit će se skulpturu koju je posebno za ovu priliku osmislio i izveo beogradski kipar Mrđan Bajić, te plaketom. Proglašenje dobitnika biti će 7. listopada (oktobra) u Zagrebu.
Za portal Radio Gornji Grad, urednik Marijan Grakalić, tajnik Manjinskog društva pisaca
Suzana Matvejević: O Predragu Matvejeviću i književnoj nagradi koja nosi njegovo ime
Predrag Matvejević (7. listopada 1932. – 2. veljače 2017.) bio je humanist i intelektualac širokog spektra, kozmopolit, profesor francuske književnosti i kulturolog, pisac kojeg su mnogi zapamtili po Mediteranskom brevijaru, Drugoj Veneciji ili knjizi o Kruhu (“Kruh naš”), neki pak po Otvorenim pismima ili Istočnom epistolaru, Između azila i egzila, ili čak po Jugoslavenstvu danas, zbog kojeg su ga razni odbacili i mrzili, dok su upućeniji znali i da je otpočeo Razgovorima s Krležom i Poetikom događaja. Nije nam ovdje cilj navesti sve njegove knjige i brojna izdanja prevedena na više od 23 svjetska jezika… Također nećemo navoditi sve nagrade i odličja koja je dobio po Francuskoj, Italiji i diljem Europe. Spomenimo samo nedavnu nagradu Jean d’Ormeson koju je posthumno dobio u Francuskoj za Mediteranski brevijar, već ovjenčan talijanskom Stregom i francuskom nagradom za najbolju knjigu na stranom jeziku 1992. Uz francusku Legiju časti, na koju je bio posebno ponosan, brojna su mu sveučilišta dodijelila doktorate Honoris Causa.
Međutim, ono što želimo posebno istaknuti su njegove ljudske vrijednosti: njegova duboka empatija, podrška potlačenima, ugnjetavanima ili različitima, i uopće ljudska toplina ostale su njegove najupečatljivije osobine za sve koji su ga poznavali… Drugi su pak cijenili njegovu erudiciju, široko obrazovanje i golemo pamćenje. Posebno je bio omiljen među prosjacima u Jurišićevoj jer je izlazio džepova punih sitnine koju bi im odmah podijelio, a zatim bi poveo na ručak ili piće, često u kavanu Dubrovnik, nekog od umjetnika ili znanaca na koje bi naišao ili za koje je znao da teško žive.
Svakako, on se vidio Don Quichotom (otud i naslov Te vjetrenjače), skromnim vitezom koji ispravlja nepravde i krive Drine, francuskim đakom kojem su glavni uzori bili Voltaire, Emil Zola i Jean Paul Sartre po njihovom javnom angažmanu, no njegova je širina ustvari bila daleko veća: kultura koja je sezala barem od Urala, prostirala se diljem lijepe naše i sadašnje i bivše države, obuhvaćala sav Mediteran i protezala se do obala Atlantika.
Sin ruskog oca, koji je 1921. napustio Odesu i došao studirati pravo u Kraljevini Jugoslaviji uzdržavajući se sviranjem klavira po kavanama pa je, postavši sudac, poslan na službu u Hercegovinu, i majke Hrvatice koja je radila kao sekretarica u odvjetničkoj kancelariji Madirazza u Mostaru kako bi podigla sedmero braće i sestara i uzdržavala nepismenu majku, mali je Predrag od početka znao što znači biti drugačijim… Od oca Vsevoloda nije stekao samo ime, nizak rast i sklonost glasoviru, već i čudesno pamćenje, te kozmopolitsku kulturu. Ono što se manje zna jest da je od majke naslijedio nevjerojatnu velikodušnost, radinost i širokogrudnost, kao i emotivnost i osjećaj odgovornosti za sve oko sebe. Iz toga je možda potekla i njegova nesanica koja ga je mučila cijeloga života.
Njegov su život obilježile putanje: od Mostarske gimnazije i Sarajevskog sveučilišta prešao je u Zagreb gdje se liječio od nesanice…tu je postao asistent, i dobio stipendiju za doktorat na pariškoj Sorbonni, nakon kojeg se vratio kao profesor na Filozofski fakultet u Zagrebu, sve do umirovljenja 1990. No Pariz je ostao bitna etapa u njegovu životu: odlazio bi tamo svake godine na usavršavanje, a postao je i dopisnik Le Mondea, dok 1971. radio i na predstavljanju velike izložbe “Umjetnosti na području Jugoslavije od prethistorije do danas”, u Grand Palaisu.
U devedesetima je, shrvan jednoumljem nacionalizma koje je vladalo u Hrvatskoj i Srbiji, svojevoljno otišao u Pariz pa zatim u Rim, produživši svoju sveučilišnu karijeru na Sapienzi, predajući južno-slavenske književnosti i kulture, te bodreći studente i studentice, mnoge od kojih su se u Italiju nasprudile iz raznih dijelova Jugoslavije, ponajviše iz Bosne, zatečene ratom. Nakon brojnih godina službe se, prilično nevoljko (nije znao kako provoditi vrijeme u penziji), vratio u Jurišićevu. Po cijele bi dane hodao po knjižarama i raznim kulturnim događanjima, sjedio u kavanama i zapisivao ideje za sljedeću knjigu), a volio je i druženje. Volio je Zagreb više nego što je Zagreb volio njega. No sve se češće javljaju glasovi ljudi koji su ga cijenili i kojima nedostaje baš njegova figura u našem kulturnom nebosklonu, i u Hrvatskoj i u cijeloj regiji: prošle je godine u izdanju beogradske knjižare Zlatno runo izašlo novo izdanje Mediterana, nakon brojnih godina, jezično neizmijenjeno u odnosu na posljednje izvorno izdanje na hrvatskom.
Mnogi od njegovih poklonika željeli bi mu na neki način odati počast koja je dosad izostala. Tako je Portal Radio Gornji Grad u suradnji sa Manjinskim društvom pisaca, odnosno Darija Žilić i Marijan Grakalić, predložio da se raspiše natječaj za književnu nagradu bi nosila njegovo ime; ja sam je, kao njegova kći i nasljednica autorskih prava, objeručke prigrlila i odlučila sudjelovati u pothvatu: svi vjerujemo da bi i on sam najviše volio da mu se ime pamti tako: pomažući piscima i umjetnicima, kao i za života…
Naslovna fotografija: Jovica Drobnjak
Izvor:
https://radiogornjigrad.wordpress.com/2021/07/27/knjizevna-nagrada-predrag-matvejevic/
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.