Ima u Ramnom jedan čoek. Zovu ga Gišo; neki ga zovu Gašo. Stariji su ga umjeli nazvat Boko, jer mu je pravo ime Božo. U đedovo. On je moj drug. Rođeni smo kuća do kuće, utrimjeseca.

Još ko đeca, kad smo krali doma čekiće i tukli Anine ljuti ispod njegove avlije, Gišo je bio najviše vješ tome. Odman je nekako bio zidar. Continue reading “Ivo Lučić:
Glavica” →