Dejan Đorđević (Velika Sejanica kod Leskovca, 1970) pjesnik, esejist. Objavio četiri zbirke pjesama: Jesam i nisam (2007), Ne/pristajanje (2008), Budim se da bih te voleo – jedna pesma na petnaest jezika (2014) i Kraj i beskraj – elektronsko izdanje (2018). Urednik je u izdavačkoj kući Fileks i u časopisu Uspenja. Živi i radi u Leskovcu.
Mirjana Grbac Pismestrović rođena 1956. u Karlovcu. Gimnaziju i fakultet političkih znanosti završila u Zagrebu. Pisala je za Polet i Arenu, bila urednica u listu Novi Zagreb. Surađuje i s drugim redakcijama, do odlaska u Austriju. Nakon nekoliko godina učenja njemačkog jezika na Univerzitetu Klagenfurt, počinje se baviti prevođenjem te podučavanjem hrvatskoga jezika. Napisala je knjigu Domovina u koferu, izdanj kuće Mohorjeva Hermagoras iz Klagenfurta. Pisala je novinarske članke, objavljivala satire i humoreske, napisala dva romana (Lutka od papira i Story o Vjeki Klokanu) i priče za djecu.
Enes Kišević, rođen 1947. u Bosanskoj Krupi, gdje završava gimnaziju. Dolazi na studij u Zagreb i 1971. diplomira glumu na Akademiji kazališne i filmske umjetnosti. Ostvario je brojne uloge u kazališnim predstavama, televizijskim serijama i dramama, filmovima te radijskim emisijama. Već od objavljivanja svoje prve zbirke poezije, Mladić nosi svoje pjesme na ogled (1971) prihvaćen je i od publike i od kritike. Enes Kišević, poznat po nadahnutim interpretacijama poezije svjetskih i domaćih autora, ali i svoje vlastite poezije, dobitnik je značajnih književnih nagrada. Pjesme su mu prevedene na dvadesetak jezika i uvrštene u brojne antologije. Surađivao je s cijenjenim slikarima i skladateljima. Autor je tridesetak knjiga poezije.
Jagoda Kljaić rođena je 1950. godine, završila je Fakultet političkih znanosti zagrebačkog Sveučilišta i ima višegodišnji staž u novinarstvu. Piše kratku prozu i poeziju. Objavila je deset knjiga, od kojih je zbirka pjesama na banijskom narodnom govoru koji nestaje, Sa druge strane štreke, do sada štampana u tri izdanja, na latinici i ćirilici. Bila je višegodišnja kolumnistica portala e-Novine i objavila zbirku Crveni karanfili – Izbor 100 kolumni. Šest mjeseci nakon razornog potresa na Baniji objavljena joj je zbirka Kuća sa zelenim barkodom – Priče iz epicentra. Pjesme su joj prevedene na poljski, slovenski, bugarski i makedonski jezik. Živi u Glini.
Olja Knežević, rođena u Podgorici, maturirala u Kaliforniji, diplomirala na katedri za engleski jezik i književnost Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Živjela je u Londonu 2004-2014, gdje je 2008. magistrirala kreativno pisanje na Birkbeck koledžu Univerziteta u Londonu. Dobitnica je Overall prizea za najbolji magistarski rad 2007/2008. Sada živi u Zagrebu. Od 2008. objavljuje kratke priče na crnogorskom, hrvatskom i engleskom jeziku. Kratka priča Učionica (The Classroom) 2009. obavljena je u antologiji FREEDOM Amnesty Internationala, uz priče poznatih svjetskih autorica i autora. Osamdesetak kolumni/priča iz magazina Art, poslije ukoričenu u zbirku Londonske priče juga, 2013. Romani: Milena & druge društvene reforme, 2011. (tri izdanja: u Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji); Gospođa Black, (2015. Crna Gora, 2017. Srbija); Katarina, Velika i Mala, dobitnik nagrade VBZ-a za roman godine, 2019.
Ivo Lučić – Nakon više od 40 godina novinarstva, možda u prisutnosti nostalgije prema jugu, otkrio da se to isto može na zavičajnom jeziku. I eto.
Domagoj Margetić rođen 1974. godine. Dvadeset i tri godine radi kao slobodni novinar. Autor brojnih novinarskih tekstova, kolumni, komentara u tiskanim i internetskim medijima u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Makedoniji. Kao autor ili koautor objavio petnaest publicističkih, istraživačkih knjiga, od kojih su najpoznatije Tko je opljačkao Hrvatsku? (2003.), Bankarska mafija (2008.), Slučaj Pukanić: Ubojstvo s potpisom države (2011.), Operacija Durres: Kosovo i Novi balkanski poredak (2013.), Karamarko – Najmoćniji među najkorumpiranijima (2015.), Krvave balkanske milijarde (2019.). Autor dvije knjige poezije: Razotkrivanje (2006.) i Opraštam nebu tvoj osmijeh (2011.), a izbor neobjavljivanih pjesama objavio je magazin Društva hrvatskih književnika Ogranak u Rijeci, Književna Rijeka, 2011. godine.
Tugomir Matić, rodio se u Zagrebu 1957. godine. Veliki dio života proveo u Sarajevu u kojem je i počeo objavljivati u književnoj periodici. Objavio knjige pjesama Ponoćka u Sarajevu, Između neba i zemlje, Vrijeme šutnje, Kartolina, Obrati pažnju na detalje, Nisam sagradio kuću te knjige proze Sarajevsko pivo i skandinavske noći i Jazz za zaboravljenog strica. U pripremi mu je knjiga pjesama Bog sanja grozan san. Od 1997. živi u Račišću na otoku Korčuli.
Marina Mijakovska rođena je 1984. godine, pjesnikinja, prozaistkinja, esejistkinja i književna kritičarka. Doktorica je filoloških znanosti. Članica je Društva makedonskih pisaca (DPM). Pjesničke knjige: Nomadska duša, Koferi, Psihoanalitička alkemija strasti, Tirkiz u ljeta, Postelja tišine, Kost. Kratke priče: Kućice, Priče Pajka Maala. Esejističke knjige: Žanrovski polimer: Sanduče sa rukopisima u obidu, Modeli rodove identifikacije, Écriture féminine i roman Prilog feminističkoj teoriji žanra; pjesnička knjigu za djecu Novogodišnje dječje pjesme.
Marijana Mrvoš rođena je 1968. godine u Ogulinu. Od 2016. prozu, poeziju i osvrte objavljuje na vlastitom blogu, on-line časopisima i zajedničkim zbornicima te sudjeluje na domaćim i regionalnim književnim festivalima. Priče, bajke i legende oživljava za slušatelje svih uzrasta kroz umjetničko pripovijedanje. Živi i radi u Zagrebu.
Tahir Mujičić (1947.) dramski pisac, pjesnik, scenarist, redatelj, scenograf, kostimograf, lutkar, kazališni i filmski djelatnik. Diplomirao je komparativnu književnost i slavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio kao menadžer, novinar, urednik i glavni urednik u Vjesnikovoj izdavačkoj kući. Bio je direktor Egmonta Hrvatska i umjetnički direktor Zagreb filma. U razdoblju 1971.–1984. u kazališnoj trojci znanoj kao Mujičić&Senker&Škrabe sudjeluje u nastajanju i postavljanju šesnaest kazališnih predstava. Objavljivao je kazališnu kritiku, oglede, poeziju, kraću prozu, prevodio s engleskog i njemačkog, piše scenarije za tv serije, film, TV-drame i radio-igre. Objavio niz knjiga poezije, zbirke pripovijedaka i nagrađivani roman Budi Hamlet, pane Hamlete!
Petar Pismestrović rođen 1951. godine u Sremskoj Mitrovici. Nakon mature u Zagrebu upisuje Fakultet političkih nauka, a od 1972. radi kao profesionalni karikaturist. Jedan je od osnivača i idejni tvorac Hrvatskog društva karikaturista (HDK). Surađuje s više od 100 različitih magazina i dnevnih listova. Do sada imao više od 50 samostalnih izložbi. Sudjeluje na mnogobrojnim svjetskim i domaćim festivalima karikatura, osvajao nagrade Objavio deset knjiga karikatura. Ilustrirao knjige, radio plakate, omotnice za ploče, maskote i slično. Piše poeziju, romane, priče, aforizme, anegdote i humoreske. Živi u Austriji i radi za Kleine Zeitung. Romani: Ljudina, Puška, Neobična djevojka, Vidio sam i sretne ljude, Glumac svoga života, Sve zbog jedne karikature, Lukine žene. Piše ljubavnu, protestnu, angažiranu poeziju, priče, aforizme, crtice, anegdote, zapise.
Ajka Tiro Srebreniković, rođena u Duvnu, 1961. godine. Na Univerzitetu “Veljko Vlahović” Titograd (Podgorica), diplomirala srpskohrvatski jezik i književnost jugoslavenskih naroda i narodnosti. Magistrirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na Odsjeku književnosti s temom “Koncepcija likova u romanu Derviš i smrt Meše Selimovića”. Odslušala i ispolagala ispite na doktorskom kulturalnom studiju tog fakulteta. Objavila četiri knjige.
Adam A. Subašić, rođen je 1958. u Donjim Biljanima, Ključ. Od 2010. stalno nastanjen u Sarajevu, djeluje kao slobodni umjetnik. Po struci diplomirani inženjer mašinstva, po opredjeljenju muzičar i pisac (autor i bubnjar grupe Kongres, 1984. godine; koautor albuma za djecu Slatki snježni voz, 1989.). Objavio knjige pjesama Čokolend Princeza Osmijeh, Princeska nasmeha, Mirno spavaj Mevlana, Pustinjska ruža, Ptice kao mi te romane Tečaj brzog spavanja, Dobri, u potrazi za imenom.
Blanka Will, profesorica njemačkog i engleskog jezika i književnosti. Studirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i na Filološkom Fakultetu u Tübingenu. Prevodi djela s područja filozofije i teologije. Kratku prozu počinje pisati u jesen 2017. kao polaznica Centra za kreativno pisanje u grupi Miroslava Mićanovića. Kratke priče i poeziju objavljuje na internetskim portalima i u književnim časopisima. Izbor iz putopisa „Plovidba Dunavom do Crnog mora“ i „Bilješke o prvom putovanju u Iran“ objavljeni su na 3. programu Hrvatskog radija. Putopis o plovidbi Dunavom objavljen je u izdanju Ex Libris Rijeka. Živi naizmjence u Zagrebu i Bilju/Baranja.
Sead Alić, profesor je na Sveučilištu Sjever. Sebe smatra osobom koja prije svega ostalog pokušava misliti. Tamo gdje mišljenje zastaje okreće se pjevanju. Tamo gdje ni mišljenje niti pjevanje više ne pomažu – prakticira tehnike i pristupe koje pronalazi kod mistika svih religija. Redoviti je član Međunarodne akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i voditelj Razreda humanističkih znanosti. Knjiga i tekstova objavio više nego je trebalo… Više na www.seadalic.com
Sead (Ivan) Muhamedagić (1954. – 2021.), diplomirao je germanistiku i jugoslavistiku u Zagrebu. Književni prevodilac, publicist i pjesnik (Slijepčev vir, Pop i pop, Zagreb 2001.). Najviše je prijevoda objavio iz austrijske književnosti, osobito austrijskih dramskih autora (Schnitzler, Hofmannstahl, Michel, Bernhard, Handke, Turrini, Jelinek, Jonke, Mitterer, Altmann, Saenger, Schwab). Također je prevodio liriku, uglazbljenu poeziju (koncertne popijevke i oratorijske tekstove), esejistiku, književno-znanstvenu, muzikološku i pedagogijsku literaturu. Poeziju hrvatskih pjesnika i književnoteorijske tekstove prevodio i na njemački. Dobio je niz nagrada za prevodilački rad.
Josipa Bubaš, diplomirala je povijest umjetnosti te engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Doktorirala je na Odsjeku za Interdisciplinarne humanističke znanosti Sveučilištu Zadru s temom Tjelesnost izvedbe i izvedba tjelesnosti. U izdanju Leykam International objavila je knjigu Izvedba tijela i tjelesnost izvedbe, 2021. U istraživanju spaja teoriju i praksu. Kao izvođačica i koautorica sudjelovala je u različitim projektima. Od 2012. godine bavi se i autorskim radom. Izvela je niz performansa na festivalima te u galerijskim, muzejskim i javnim prostorima. Osmišljava i vodi izvedbene i interdisciplinarne radionice i projekte, a trenutno radi na razvoju izvedbene metodologije utemeljene na doktorskom istraživanju. Objavila je stotinjak tekstova u različitim stručnim časopisima na HR 3 i na portalima. Sudjelovala je na konferencijama i objavila stručne radove. Redovno surađuje s Galerijom Događanja gdje objavljuje predgovore izložbama.
Amela Delić, rođena 1990. godine u Zvorniku. Žurnalistiku je diplomirala 2012. godine na Filozofskom fakultetu u Tuzli. Iste godine dobila je priznanje Zlatni student Univerziteta u Tuzli; dobitnica je tri Srebrne plakete Univerziteta u Tuzli. Godine 2015. Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli magistrirala s tezom Suočavanje s ratnom prošlošću u online medijima. Od godine 2013. bila je angažirana kao asistent na užoj znanstvenoj oblasti „Komunikologija“ Odsjeka za žurnalistiku Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, 2017. postaje viša asistentica, a 2022. docentica. Doktorirala je 2020. na temu Strukturalne promjene u novinarstvu kao obliku spoznaje stvarnosti u eri digitalizacije na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. Članica je Udruženja za promociju medijske pismenosti MEDIANA; Udruženja Koalicija za borbu protiv mržnje Tuzla, surađuje s Media Centrom Bosne i Hercegovine, Udruženjem Centar za analizu medija (i web portal www.analiziraj.ba), Udruženjem BH Novinari Bosne i Hercegovine. Učestvovala je na znanstvenim skupovima u zemlji i regiji. Na Univerzitetu u Tuzli pri Filozofskom fakultetu vodi Studentski klub ljubitelja knjige „Razgovoruša“ od 2018. godine. Trenutno provodi postdoktorsko istraživanje na Utah Univerzitetu u Sjedinjenim Američkim Državama kao Fulbright stipendista.
Nives Franić (Dubrovnik, 1975.), školovanje na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (filozofija, indologija, knjižničarstvo), živi i radi u Puli (Sveučilišna knjižnica), ponekad piše (po raznim podstanarskim stanovima).
Podržavateljica manjina i svega manjinskog, jer se i sama u svijetu i zivotu osjeća manjinom.
Igor Grbić (1970.) diplomirao engleski jezik i indologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao iz teorije i povijesti književnosti. Akademsku godinu 1997./1998. proveo kao prvi gostujući lektor hrvatskog jezika i književnosti na Sveučilištu u New Delhiju. Pisac i izvanredni profesor na Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli. Piše poeziju, prozu, esejistiku, prikaze i kritike. Objavljivao u raznim domaćim i inozemnim časopisima i antologijama te na radiju. Kao književnik autor je osam knjiga, a dvije su mu pred izlaskom. Prevođen je na više jezika, a i sam je s više jezika preveo tridesetak knjiga i tekstova drugog formata. Nagrađivan i kao pisac i kao prevoditelj. Kao znanstvenik bavi se naročito načelnim problemima književne teorije i kritike, teorijom prevođenja, klasičnom indijskom književnošću i književnom teorijom, ali i općenito tradicionalnim načinima ostvarivanja i razumijevanja umjetnosti. Objavio je jednu znanstvenu knjigu, a druga mu je pred izlaskom.
Lea Kovács (Vukovar, 1981.) diplomirala je francuski jezik i književnost te hungarologiju u Zagrebu. Samostalna je umjetnica – književna prevoditeljica, sudska tumačica i naslovna predavačica osnova usmenog prevođenja na studiju francuskog jezika u Zadru. Članica je strukovnih društava književnih prevodilaca, konferencijskih prevoditelja te sudskih tumača, Hrvatskog P.E.N. centra i mađarskog društva pisaca Szépírók Társasága. Uz brojne mađarske i frankofonske autore za časopise i antologije, prevela je knjige poezije i proze, kao što su Fenyvesi: Kod nas više nema kanibala, Sziveri: Tajna kratkog života, Borbély: Tijelu, Laâbi: Stablo pjesama, Krasznahorkai: Sotonski tango, M. Szabó: Trenutak, E. Louis: Povijest nasilja, Dickner: Nikolski, Segura: Viralno, Krúdy: N.N., Földényi: Pohvala melankoliji i Lakatos: Slike u dimu. 2019. dobila je Posebnu pohvalu Odbora za dodjelu nagrade „Iso Velikanović“ za zbirku Tijelu: Ode & legende Szilárda Borbélya, a 2020. mađarsku Nagradu János Sziveri.
Nastja Kulović, spisateljica i pravnica, rođena je u Sisku 1983. gdje je završila gimnaziju, a 2007. diplomira pravo pri Sveučilištu u Zagrebu. Pisanje otkriva još kao devetogodišnja djevojčica kada je nalivperom napisala detektivski roman. Od tada neumorno piše – drame, priče, scenarije, novine iz potkrovlja svoje sobe. Zbog bolesti sestre nakratko prekida pisanje a zatim nastaje još neobjavljeni roman Majmun iz mog sna. U to vrijeme volontira u tadašnjoj prvoj hrvatskoj književnoj agenciji Kupa gdje upoznaje hrvatsku književnu scenu. Slijede objavljene knjige Kud si krenula i Netko drugi. Okušala se u pisanju scenarija za dramsku seriju radnog naslova Grupa, te surađuje s dramaturginjom Ladom Kaštelan. Objavljuje na svom blogu www.nastjacool.com. Piše za Centar osobnog razvoja „Snaga namjere“ gdje se školuje za tjelesno orijentiranu terapiju. Pokrenula je kampanju Vidite li staklenu djecu kojoj je cilj podizanje svijesti o postojanju staklene/zdrave djece u obitelji gdje žive bolesni brat ili sestra. Surađuje s udrugom Ljubav na djelu. Svakodnevno istražuje svoju kreativnost, odnos emocija i bolesti, te ispituje razrješenje emocija kroz umjetničko izražavanje.
Luka Mataković (1992.) studirao je turizam, politologiju i novinarstvo. Objavljeno mu je nekoliko kratkih priča i pjesama po raznim časopisima i zajedničkim zbirkama. Živi i trudi se raditi u Draganovcu.
Daniel Mohorović rojen je 23.11.1978. leta, prvi don Strelca, devetega znoka Zodijaka, na Vineže (onda rodilište, danas centar labinskega komunalnega poduzeća), nakada famoze Labinske republike kako prvo i najstareje dite Josipa Mohorovića (Pino, Joče) ot Moleh Turin i Flavije Mohorović rojene Kranjoc ot Kranjoc, kede je žive kako otrok, a od 1985. živeje na Katurah. Vajka va Labine. Hodi je va osnovno školo ka nosi ima najvećega Labinjana Matije Vlačića, va srednjo školo ka nosi ime narodnega heroja Mate Blažine. Va te škole i dela, deca vadi kako ekonomizirat sa vremenon i šoldami. Daniel je dela i na Radio Labine, poce je kako voditelj, fini kako izvršni diretor. Napiso je libreti: Hajka (2011.), Terra fameja (2016.), skupa sa istraživačen narodne baštini Božom Glavičićem Ona i on (2020.), jena pjesma na više zajiikah. Vrajže Istrijanke (2020.) i zmislil celi projekt kede školarci pišo o (ne)poznatemi Istrijankami. Ima pronto nekoliko libreti: Zavičajni svemira, Cagevara, Uvod u flacijanizam. Daniel Mohorović je kolumnist, (https://labinskakomuna.eu/category/kolumne/varijacije/ i bloger https://josipbrozrealityshow.wordpress.com/). Pravo da je propjo gušt štet i poslihat Mohorovića ka va se ca dela unosi toliko strasti i ka nasmijon pasiva kroz život.
Ebtehaj Navaey rođen je u Iranu 1965. godine. U Zagrebu živi od 1987. Na Stomatološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu završio je stomatologiju i specijalistički studij ortodoncije. Radi u struci od 1998. kao specijalist ortodont. Član je Hrvatskog ortodontskog društva (HOD) i Hrvatskog društva ortodonata (HDO). Godine 2014. je po preporukama pacijenata (www.najdoktor.hr). izabran za najboljeg ortodonta u Hrvatskoj. U slobodno vrijeme bavi se književnim prevođenjem s perzijskog na hrvatski i obrnuto. Autor je zapaženog prijevoda perzijske poezije Budi biser, biser budi (VBZ, Zagreb, 2010., 2012)., perzijsko-hrvatskog rječnika i nekoliko priručnika za učenje perzijskog jezika. U Iranu je objavio prijevode proznih djela Miljenka Jergovića, Danila Kiša, Enesa Kiševića, Drage Štanbuka i Ivabe Brlić Mažuranić . Član je Hrvatskog društva književnih prevodilaca (HDKP). Vanjski je suradnik i savjetnik HRT-a za prevođenje filmova i dokumentaraca. Predsjednik je Hrvatsko-iranskog društva Irandustan.
Adrian Oproiu (Curtea de Argeş, Rumunjska, 1980.) magistrirao je filozofiju na Sveučilištu u Bukureštu. Radio je kao nastavnik filozofije i logike u rodnom gradu, a kao vanjski suradnik držao je kolegije iz suvremene rumunjske književnosti na Odsjeku za romanistiku pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Piše poeziju i prozu, prevodi s hrvatskog na rumunjski jezik i obrnuto, većinom u tandemu s Anom Brnardić Oproiu ili Goranom Čolakhodžićem. Kao prevoditelj objavio je devet knjiga antologija, poezije i proze, koje su popraćene iznimnim kritičkim osvrtima, a među kojima se ističu: roman Događaji u neposrednoj irealnosti Maxa Blechera (u užem izboru za nagradu Kiklop za prijevod godine), roman Teodozije Mali Rӑzvana Rӑdulescua, roman Knjiga šapata Varujana Vosganiana, Ținutul negru, izbor iz poezije Marka Pogačara, antologija hrvatske mlađe poezije Ritualul omului fericit (Obred sretnog čovjeka, izbor i predgovor Branislava Oblučara). Objavio je dvije zbirke pjesama, Căpcăunul erbivor (Bukurešt, 2012) te Krajolici, ljudi i ptice prijevod s rumunjskog, Meandar Media, Zagreb, 2017). Osnivač je dvojezičnog rumunjsko-hrvatskog časopisa za kulturu Verso. Živi u Zagrebu.
Borče Panov, suvremeni makedonski pjesnik, dramski pisac i esejist, rođen je u Radovišu, u Makedoniji, 1986. diplomirao makedonski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Skoplju. Od 1998. član je Udruženja pisaca Makedonije (sada i član predsjedništva), predsjednik međunarodne pjesničke manifestacije “Karamanovi pesnički susreti”. Autor je11 knjiga pjesama: Šta je Čarli Č. video iz naopačke (1991), Ciklonsko oko (1995), Stop Čarli (2002), Takt (2006), Gatanka od stakla (2008), Bazilika rukopisa (2009), Zaumna večera (2012), VDAH (2014), Ljudske tišine (2016), Uhanija (2017), Gločka (2019). Autor je i više eseja. Zastupljen je u antologijama u Republici Makedoniji, u antologijama i zbornicima balkanskih zemalja, kao i u svijetu. Njegova poezija je prevođena na engleski, njemački, francuski, ukrajinski, katalonski, talijanski, rumunjski, slovenački, srpski, hrvatski, mongolski i bugarski jezik. Dobitnik je više književnih nagrada. Godine 2021. dobio je književnu nagradu Predrag Matvejević za knjigu „Brijanje balona“ u prijevodu Duška Novakovića. (Izvan konkurencije nagrađen je Erri De Luca za životno djelo i knjigu „Potkožne tetovaže“ u prijevodu Tvrtka Klarića)